Croatian national costumes in Monostor on the left bank of Danube

Muka Isusova u pobožnostima iobičajima Šokaca Bačkog Monoštra

Kako bi mogli što bolje upoznati običaje monoštorskih Hrvata-Šokaca, pa i pobožnosti vezane uz korizmeno vrijeme, moramo sagledati njihovu povijest i prebivalište.
Hrvatska skupina naroda – Šokci, doseljavala se na prostore Bačke ravnice pod vodstvom franjevaca iz Bosne Srebrene bježeći pred turskim zulumom. Doseljavanje je završeno prije 320 godina. Utočište su pronalazili na lijevoj obali Dunava i tu podizali naselja i nastambe. Jedno od šokačkih mjesta u Vojvodini u Republici Srbiji je i Bački Monoštor. Smješten je u općini Sombor, na sjeverozapadu Bačke, između prelijepih šuma i dunavskih rukavaca na polutotčnom uzvišenju aluvijalne ravni Dunava. Iz tih je razloga bačkomonoštorski atar veoma mali jer veliki dio vegetacije čine šume, tršćaci i trave. Da nisu bili prvi i jedini stanovnici ovog kraja saznajemo iz zapisa u kojima se govori o lokalitetima na kojima su nađeni tragovi ljudskih prebivališta počevši još od neolitskog doba.
U blizini Bodroga, kako se u povijesti zvao i Monoštor, spominje se i samostan Pavlina sv. Križa i samostan – opatija sv. Petra, te se tumači kako je ime naselja Monoštor nastalo od riječi manastir (monasteri) i u spisima se javlja već 1365. godine.
Monoštor je oduvijek naselje sa većinskim hrvatskim življem. Osim njih, tu je u povijesti najviše živjelo Nijemaca – podunavskih Švaba i Mađara, a danas ima i naseljenih Srba. Njihova je kultura i jezik imala neznatnog utjecaja na mijenjanje običaja i govora Šokaca.
Danas (2008.) u Monoštru živi živi 2.043 Hrvata katolika od ukupno 3920 stanovnika. Zbog izmještenosti izvan glavnih putova i okruženja vodama, godinama su se očuvali izvorni običaji, vjera i nacionalna pripadnost. Monoštorci već dugi niz godina čuvaju i svoj lokalni govor – arhaičnu ikavicu štokavskog narječja, prepunu tuđica.
Monoštorska crkva sv. Petra i Pavla  je stara, veoma lijepa i spomenik je kulture pod zaštitom države. Sazidana je još 1752. godine. Svjetovni kleru ju je preuzeo od franjevaca 1769. godine.
Katoličku su crkvu Hrvati uvijek smatrali svojom i propadnost njoj svjedočili djelima i načinom života. Tako je i sa Monoštorcima koji Božje zakone unose u svoj život i svjetovne ustanove. S obzirom na čvrstu povezanost crkve i naroda, u Monoštru su i narodni običaji isprepletani s liturgijskim i jedni druge nadopunjuju. Veoma su stari, te se u osnovi nisu mijenjali više stoljeća. Moglo bi se čak tvrditi da su donijeti na ove prostore.
Uskrs je najveći katolički blagan i za njega se Monoštorci kroz korizmeno vrijeme pripremaju razmišljanjem i molitvom, načinom oblačenja i raznim običajima. To je vrijeme pokore, posta i nemrsa. Vjerojatno se zato KORIZMA u Monoštru i zove POSTE. Za razliku od ostalih, Monoštorci prije POKLADA imaju i POKLADICE. Nakon ČISTE SRIJEDE, PEPELNICE započinje KRIŽNI PUT. Još i danas narod odlazi, mimo liturgijskog obreda, na Kalvariju. Tamo se mole i pjevaju pjesme o Muci Isusovoj, žalosnoj majci Njegovoj i o njihovoj patnji. Na CVIJETNICU su ranije imali zanimljivu procesiju, ulazak u crkvu. Župnik je oblačio crvenu kabanicu, posvećivao cica-mace, te je sa ministrantima, crkvenim odbornicima i s posebno odjevenim djevojkama – ČETARICAMA ulazio u crkvu. Na misi se pjevalo, a danas se samo čita Muka Gospodina našeg Isukrsta po Mateju.
Tijekom Velikog tjedna u crkvi su se služila LAPARIŠĆA, večernjice, srijedom i četvrtkom, Žene su pjevale Jadikovanja proroka Jeremije. Za to vrijeme župnik je na oltaru palio 12 svijeća za apostole i jednu za Isusa. Gasio ih je jednu po jednu nakon svake dvije strofe Jadikovanja.
Obredi na Veliki četvrtak, Veliki petak i Uskrsnuće su liturgijski istovjetni u svim katoličkim mjestima. Ono što izdvaja Monoštor su ženski čuvari Isusovog groba.
Ranije su ga čuvala po dva vatrogasca i dvije četarice, a danas čuvaju žene. Cijelo mjesto se po dogovoru podijeli na “sat” koji iz svakog kraja ima voditeljicu. Voditeljica osmišljava program svog sata i čini ga ljepšim, te na taj način okuplja više čuvarica.
Narod u Monoštru svoju tugu zbog Isusove Muke izražava načinom oblačenja, običajem prekrivanja ogledala, te drugim običajima vezanim za korizmeno vrijeme, za Uskrsnuće i sam Uskrs. Tijekom Posta nema veselja, igranki, niti svadbi iako, u ovo doba kao i za sve ostale blagdane Monoštorci pjevaju puno starih crkvenih pjesama, te i na taj način iskazuju suosjećanje.
I sam Uskrs prati niz običaja pogotovo među mladima. Tako su poznati šokački “zečevi, vezena jaja, šarene “broćke” i slično.
Običaji u svim šokačkim mjestima nisu u potpunosti jednaki, niti se zovu istim imenom, ali su sličniji od običaja Hrvata Bunjevaca. Također je primjetna velika promjena u posljednjih 20-tak godina što se tumači utjecajem obližnjih gradova i donošenjem običaja iz Europe, poglavito iz Njemačke gdje je najviše Monoštoraca boravilo na privremenom radu.