Tomislav Gavranic 1937-2025 Croatian doctor of Aboriginal Health in Australia

Roen sam u jednom od najudaljenijih australskih predjela, u Tully u Quinslandu od majke Mare aneti i oca Petra Gavrania (Petlia) iz Blata. Oni su se vjenali 1925. godine te su imali dvoje djece. Naalost, oboje je u ranoj dobi umrlo. Djeci su dali imena svetaca, ali kako su ih izgubili, odluili su, kad sam se ja rodio, da mi daju samo narodno ime Tomislav. Otac me nije dao krstiti jer se bojao da moda ni ja ne bih preivio. Tako nisam dobio svetako ime. Otac je bio siroe. Majka mu je umrla kad mu je bilo devet godina, a otac kad mu je bilo dvanaest. Bio je iz bogate familije. Svi su Gavranii bili ribari i zemljoradnici. Imali su maslinike, prostranu kuu, novac u banci, ali on nije mogao doi do novca jer je bio maloljetan kad je ostao siroe, a kad je dorastao do punoljetnosti, novca vie nije bilo. Drugi su ga potroili.

Kad je trebalo u vojsku namjerno je unitio bubnji desnog uha klorovodinom kiselinom. To su godine kad vinograde napada filoksera, Lastovo pada u talijanske ruke, Mussolini dolazi na vlast 1922. godine. Na Koruli su napravili obiteljsku zadrugu i otac odlazi na Lastovo da nabavi eer. Netko ga je prokazao za vercanje eera, ali ga je sestra zatitila i umjesto njega dvije godine bila u zatvoru u Dubrovniku. U to doba je zavladala velika glad. S Korule je 1921. otilo u svijet est tisua ljudi u jednoj godini – u Argentinu, Ameriku, Novi Zeland, Australiju. Australija je imala najbolji zakon za useljenike.

Moja majka potjecala je iz konzervativne, religiozne obitelji. Poalila je to nije ila u srednju kolu, a nije mogla zbog financijskih razloga jer su muki lanovi obitelji imali prednost. Roditelji su migrirali u Australiju, najprije otac 1925., a devet godina kasnije i majka (1934.). Puno ime mog oca bilo je Petar Gavrani Pepli Nadal. Veina migranata je ispravno pisala prezimena sa zavretkom na zamijenivi ih slovima ch u engleskom jeziku. Moj tata se potpisivao s Gavranic pa su ga Australci izgovarali kao Gavranik. Moda je mogao prevesti prezime u Gavran (Raven)? Neki su tako inili da su svoja prezimena prevodili na engleski (prevela s engleskog T. Tarle).

Tomislav Gavrani sada spontano prelazi s engleskog na otoko hrvatsko narjeje. Intervju se nastavlja (komentar i kurziv autora).

Tuga Tarle. Nisam znala da govorite hrvatski. elite li nastaviti hrvatski ili engleski?

Tomislav Gavrani. Ha, pokual bi hrvatski, ali to nije pravi hrvatski ve neki otoki, korulanski (smijeh). Sve sam zaboravil. Al, moemo probat ako e me razumit… Da, tako je otac stigal u Sydney. Agent mu kae: “Odi na groblje da vidi koliko je naih tamo”. Kad je to vidil, odustal je od rudnika i otial u sjeverni Quinsland di je bilo nekoliko naih sunarodnjaka i brat od ene. Mislil je sii trstiku 4 do 5 godin: “Vidi koliko ima zemlje u komadu!, kazal je sam sebi, zato da se vratim? Tamo neu imat ni uh od toga”. Kupil je farmu trske. Posudil je novac. S jednin panjolcom je krenul u posal, al ih je krajem dvadesetih snala ekonomska kriza pa je propal i isplatil kompanjona. eernu trsku je napala bolest – pola farme mu propalo. Farma se nalazila u El Arishu. Onda mu je dola ena iz Hrvatske, 1934… Australiju moja mat nije nikako volila. Od kad sam se rodil ona mi je govorila: “Ovo je pusta, divlja zemlja. Ovo nije civilizacija -pa se namjerno nikad neu nauit engleski, ali ovo je tvoja zemlja. Ti se mora dobro nauit engleski”. Moj prvi jezik je hrvatski koji sam ve skoro zaboravil, al oba su roditelja govorila hrvatski, korulanski dijalekt. Kad sam bil mali pisal sam kui u ime roditelja – tako kako sam znal.

El Arish je bilo multikulturalno misto u pravom smislu rii. Bilo je tu ljudi iz Vrgorca, BiH, Grka, Talijana, Engleza, dva Muslimana u Tullyja, jedan Aboridin i Indijac. Aboridini iz susjednog mista su dolazili plesat. Nije bilo mrnje meu pripadnicima razliitih naroda. Jedino spram Talijana koji su simpatizirali Musolinija, ali nisu svi. Neki su stavljali sliku engleske kraljice. Otac je kupoval Hrvatski glasnik koji je stizal iz Kanade (1928.), iz Winnipega. ital ga je od prvog do zadnjeg slova. Bil je veliki Hrvat, ali razoaran i ljut pak bi govoril da se nikad ne bi vratil na Korulu. – “Nemoj se nikad tamo vratit!”… Za razliku od njega, majka je uvik govorila: “Nemoj ga sluat! Jedan dan e tamo do veliki turizam. To je lipota, cvit svita – Dubrovnik, Pula, Split! Ne zna nikad kako e se svit preokrenut”. Ona je strano patila za domovinom. Otac je vjerojatno skrival svoje osjeaje ljutnjom pak je gunal: “Neka vrag uzme onu zemlju!”.

Ditinjstvo san provel na uzgajalitu trske. El Arish je bil vojniko naselje iz palestinske kampanje sjeverno od Tullyja. Osnovno kolovanje od 1942. do 1948. je bilo u multikulturalnoj dravnoj koli u kojoj sam imal divne predane uitelje, koji su nadopunjali intenzivnu edukacijsku atmosferu kod kue, gdje mi je mati bubnjala u ui da je “obrazovanje jedini spas”. Bil sam jedini ak u koli koji je imal cipele. Volil sam hodit u crkvu i na engleski futball.

Dola je 2. svjetska vojna, Amerikanci s topovima, avionima, kamionima. Ratno je vrime bilo uzbudljivo vrime, jer se moj otac pridruil VDC-u [Volunteer Defense Corps = Dobrovoljaki obrambeni korpus. Bile su to australske dobrovoljake vojne postrojbe.]. Postal ( – ) domobran. Poslali su ih u junu Australiju. Vojske s trupama i topnicima redovito su se povlaile pored nae kue i mahale velikim lampaima koji su nou osvjetljavali obzor, kao i ameriki avioni koji su letjeli iznad njih. U koli smo imali “buotinu za rovove” kako bismo se sakrili od neprijateljskih aviona koji, hvala Bogu, nikada nisu doli… preli su u Townsville. Nauil sam puno korisnih informacija o domaim ivotinjama koje su mi dobro dole u medicinskoj karijeri. Rat, da! Rekal sam – govorilo se da e Japan okupirat Australiju.

– “Englezi vladaju svijetom, govorila je mat, Japanci nee do u Australiju”. Ljudi su mogli odselit, ali mati nije otila…, a onda, onda su doli Amerikanci.

Tomislav Gavrani. Malo, bilo je nekoliko. Nije ih bilo puno. Prijatelji mojih roditelja su govorili za slobodnu Hrvatsku. Jedni su bili za Jugoslaviju, drugi za Hrvatsku. Najvie je bilo Talijana koji su doli u Australiju da bi delali na poljima trske, al su se pobunili, im su zaradili, kupili su si terene i nisu tili bit nadniari Englezima. Nije se hodilo u kolu [za vrijeme rata]. Mati me uila. Zna sam o poznatim ljudima â Tesla, Markoni, Einstein, Darwin, Marko Polo. Znal sam imena svih ruskih generala i dobro sam poznaval kartu Europe. Bil sam vrlo stidljiv, loe sam govoril, imal sam govornu manu. Otac me nagovaral da studiram za advokata. Drugi put sam dobil bicikal. Pazil sam ga, s njim sam hodil u kolu, vezal sam ga za bravu na vratima kole. Anyway, moram to kazat… moram ti re, veliki dug je stiskal obitelj. Majka i otac su se uali svaat. Meni je bilo 9-10 godin. Rekal sam im nek se rastave. – “Di si uo tu ri?”, pitala je mati. “Kad se oeni ne smi se nikad rastavit!”. Razumil san ljude. Nai ljudi bili su ueeni [kolerik, podloan afektima]. Moja mat je bila pobona ena, ali otac me nije dal krstit, nego me svojta potajno krstila kad se pobojala da bude ona [mati] mogla umrit. Moe me razumit, moj korulanski je stranjski. Ve sam sve zaboravil.

Tuga Tarle. Samo Vi nastavite kako Vama odgovara.

Tomislav Gavrani. ekaj, a san to kazal? A, da… onda smo prodali farmu i otac se izvukal iz duga pa smo odselili u Sydney. Majka je imala dva brata. Mlai brat je bil veliki problem. Ukral je crkvenu lemuzinu. Na kraju je umrl u ludnici.

Otac mi je bil bubreni bolesnik. Od 1934. do 1947. godine grozno je patil od bolova. Deset godin nisu znali a mu je. Vukal se po bolnicam. Meni je tribalo toliko vrimena da ispravno dijagnosticiram da su oevi ponavljajui napadi munih bolova u trbuhu i leima bili posljedica obostranih bubrenih kamenaca! To me stavilo na put da postanem lijenik, orijentiran na pacijenta. Meutim je nesria na Wall Streetu moga oca dovela do bankrota iz kojega je isplival tek 1948. godine. Obiteljske napetosti koje su nastale zbog bankrota dovele su me do toga da trajno ne uzmem dugove… ak i zbog kupnje kue. Kazal sam sam sebi – nikad u nikakav dug! Nakon to su tatini problemi s bubrezima rijeeni, otac je prodal svoju farmu, otplatil bankrot i kupil plodan vrt na trnici u Mona Vale, na sjevernim plantaama Sydneya. To je bilo 1949. Nakon smrti oca [1978.] uspijem prodat imanje Mona Vale, to mi je kasnije omoguilo da kupim svoju prvu kuu za gotov novac 1980. godine… zajedno s neto novca koji je ostal za ulaganje. 220 Ueen = kolerik, podloan afektima.

Tuga Tarle. Kako je izgledao ivot u Sydneyu?

Tomislav Gavrani. Ja, tako je, u Sydneyu sam krenul opet u kolu. Odgojen u sjevernoj Australiji, u malom gradiu di je bilo uenika iz est razliitih kultura u jednoj koli, brzo sam shvatil da u Sydneyu mora bit Englez ako eli prosperirat. Pubertet mi je bil jako buran, ali o tome bi mogal knjigu napisat. Takoer sam razvil vrlo teke, neugodne akne koje nisu pomagale stvarima. Odlino sam se pokazal na testovima IQ-a pa sam dobil vrlo rijetku stipendiju za North Sydney High. Dobro sam uil. Htio sam na velike kole. Bil sam prilino usamljen. Problem je bil za mukarce jer nije bilo ena iz iste etnije. Engleskinje su bile nedostupne.

U Sydneyu je bila vea kolonija Hrvata. U sjevernom dijelu Sydneya gajili su staklenike. Bili su svi redom komunisti, a moj otac je bil za Hrvatsku. Dolo je nakon [Prvog svj.] rata puno mladih ljudi pa ih je trebalo selektirati na one koji idu u vie kole ili na posal. Vlast je davala stipendije, zato su ih selekcionirali. Dica su brzo nauila i izmeu sebe govorila engleski. Moj je otac zahtjeval da ja govorim hrvatski. Novi pridolice bili su veliki Hrvati i tu su se pojavile trzavice izmeu starih i novih useljenika. – “To je vrag Tito”, tako bi kazal. Skoro jedini je bil protiv Tita. Naal sam da je ima jednu knjigu – Karla Marxa, zna. I knjiga je bila na hrvatski jezik prevedena. Kad su se pregovarali moj otac i ovi drugi Hrvati to su bili za Jugoslaviju, on kae: “ta kae o Karlu Marxu, jesi proital?” Oni nita o tome ne znaju. On se s njimi samo svaja. On je pak puno ital. Bila je jedna kanadska novina. Bila je iz Winipega u Kanadi. Uzelo bi 6 miseca. Nekad bi dola jedna, a nekad i nekoliko odjednom. Niko ga ni smi ni moga dirat i digod je kua itat od jutra do mraka.

Ve sam ti, mislim, kazal – North Sydney High je bila selektivna srednja kola. Bila je to vrlo dobra akademska i portska kola. Dobil sam maksimalnu izlaznu propusnicu. Bil san uzoran uenik. U to vrime razvil san epizodne napade straha od umiranja… Napadi su se nastavili, ali s manje uestalosti i estine kako san odrastal… i, na kraju, nisam umrl [smijeh]. Jednog dana, ital san na medicinski udbenik 4. godine i eto, otkrijem – samo-dijagnosticirani napadi hiperventilacije! Postal sam strunjak za dijagnosticiranje i lijeenje ovog estog problema u
opoj praksi. Pazi, ne udisati papirnatu vreicu… [smijeh], tako je to bilo, ve stegnuti ruke preko usta i nosa i usporavati disanje. Tako se to smiri…

Dobro – onda je doal studij. Upisal sam Medicinski fakultet Sveuilita Sydney 1954. na stipendiji Commonwealtha. Mnogima nije ilo. Stopa neuspjeha bila je kolosalna. Ja san uvijek bil blizu vrha, dobival san visoke ocjene. Kad san upisal medicinu, samo smo uili, ali tri godine nismo vidjeli jednoga pacijenta. Samo teorija… Za lijenika moraju biti stabilni ljudi, sposobni, odgovorni, snalaljivi u kriznoj situaciji. Potrebe za lijenicima su bile velike. U Australiji je u to doba vladala tuberkuloza. To je bila katastrofa. Zarazil san se 1957. godine. Sreom, lijek za trostruku terapiju upravo je pronaen nekoliko godina prije, ali se nije smilo iz kreveta puna dva miseca. Rehabilitacija je trajala nekih est miseci. Kad san ja suicu preivi, vratil san se u kolu. Naalost, moral san propustit jednu godinu medicinske kole. Odluil san da vie ne ciljam na najbolje ocjene, ve da se prepustim prolazu.

Tomislav Gavrani. To su 50-e i 60-e godine. Tada sam se ponovno zaljubil. Bila je to jedna balerina. Dolazila mi je u pital, ali je onda naglo prestala dolaziti. Teko sam preivil taj rastanak. Nakon 40 godina dobijem od nje pismo da ima multiplesklerozu od koje je 1995. umrla. Pria o naoj tunoj, neobinoj romansi slae se s onim da je “ivot udniji od fikcije”. Na kraju mi je priznala da me je napustila jer se razbolila kad sa ja bil u bolnici. Ispriala mi je o svojoj sloenoj obiteljskoj povijesti. Svi su njezini brakovi imali nesretne zavretke. Imala je samo jedno dite, djeaka.

Aj, aj, bilo mi je teko… [duboki uzdah, pauza]. Jako sam patil za njom… Gdje smo stali? Da, da, kad san se vratil na medicinski fakultet, samo san studiral dovoljno da proem. Tijekom praznika posjetimo seoske bolnice radi prakse. U jednom takvom posjetu ludnici u Orangeu nauil sam kako raditi hipnozu. Tu san se upoznal s psihijatrom koji se bavil hipnozom pa san se i u tome okual. To je bilo neto novo za mene. Ova vjetina mi je u mnogim prilikama stajala na dobro jer je koritena tehnika takoer jednostavan nain za smirivanje ljudi, bez nune hipnotizacije. Tamo san se zaruil s jednom medicinskom sestrom, ali je nisam volil pa smo zaruke raskinuli.

Nakon nekog vrimena otial san raditi u Queensland. Diplomiral san 1961. na Sveuilitu u Sydneyu. Majka mi je u meuvremenu umrla 1960. od krvarenja u elucu. Tuno je da me nije doekala da diplomiram. I kazala je – jo me dira [glas utihne, suze], ona mi kae da e umrit da nee ovo preivit… hoe da se moram zaklet da otac nee prodat kuu u Blatu [kurziv autora]. Kad su doli partizani, uali su uselit partizane u nau kuu [na Koruli]. Na otac je bil vrlo ljut na to sve to se dogodilo. Mat mi kae… jerbo je ona meni govorila da niko ne zna kako se svit okree. Jedan dan se svit moe preokrenut. Ona umire i tako kae!… tu si me metla u nepriliku.

Uvik mi je govorila: “Nemoj dat ocu da proda kuu u Blatu”. A, to san ti ve reka… Bila je to velika kua na tri kata. On ju je prodal 1965. godine za 200 funti. To je mene lupilo u srce, zna [zaplae]. Oprosti [pauza], ali jo uvik me to boli [kurziv autora]… Mislio san, hou se njim pogaat? Proda je kuu za nita. On to njemu plati, ali vidi kako je to ispalo, moj otac je bil u penziji. Nije til stavit novac u banku, nego pod kuin. I ni uzelo moda misec dan, moda dva, i on kae: “Zna da mi je neko ukra novce?” A kako je to moglo bit? Ko je to uinil ako ne onaj koji je znal da ima oldi? Ja mislin, to je moja mat napravila zato a je kuu prodal. Kakav osjeaj san imal, grozni!

Nisan moga protiv njemu. Rekal san mu: “To ne smi init, mat je rekla ne prodavat, ja sam joj se zaklel na smrtnoj postelji”, a on kae: “A, nema nje vie. To vie ne vridi”. Poslije, vie mi je sve osueno. Kad sam doal na Korulu, ia sam vidit. Novi gazda uze me skroz kuu. Ugrezal san u kuu, i on me je poastil. I tako, ni to za priat…

Tuga Tarle. Jeste li se druili s Hrvatima u tom razdoblju kad ste ivjeli u Queenslandu?

Tomislav Gavrani. Pa, ba i nisan. Nije ih bilo na visokim kolam. Rijetki su hodili. Hrvate se okrivljavalo za terorizam – u to vrime. Siam se da su pisali svi australski listovi da su Hrvati bacili bombe u jugoslavensku putnu agenciju, ali danas znam da nisu bili oni. Bilo me je sram rei da san iz hrvatske obitelji. To san prvi put tako jasno osjetil. To je bilo u 60-ima, ali ne znam vie tono kad. Tada je najvie problema bilo meu naima. Neki su skupljali novce za novu Jugoslaviju. Bila je velika propaganda protiv ustaa. Napredak je iril propagandu za Jugoslaviju. Ako da vie od 1000 funti stavit e ti sliku u Napredak. To su bile njihove novine. Moj otac je primal Hrvatski glas i bil je jedini koji je primal hrvatske novine iz Kanade. Ua je po na bue. Ako bi dolo na politiku, odma bi se svadili. Nisi se moga druit, ali su svi bili komunisti. Inae je bilo puno uspjenih Hrvata. Bogat je bil neki Andriji koji se obogatio na farmi od trske i jedan koji se zval Gavrani Rado, isto jako bogat ovik – nije nam bil rod. Jedan drugi koji se zval Hrsti uzgajal je duhan, a imal je i rudnike zlata. Njemu su partizani pobili svu brau u domovini. Mat mi je hodila na atlansko more jerbo je pacifika vala jako nemirno more, a na drugu stranu je bilo bolje. Hodili smo u subotu i ponedeljak kad su bili do brodovi na jedra. Volila je to. More bit je sanjala svoje na Koruli [kurziv autora], [duga pauza].

Tomislav Gavrani. Jasno… Godine 1962. poinjem raditi u Townsvilleu na sjeveroistonoj obali Queenslanda, u bolnici kao rezidentni medicinski slubenik. To mi je prvi sta, kua i dupla plaa – tu smo uili za opu praksu. Obial sam sve odjele i ostajal tamo po est tjedana u svakome. Bila je to jedina bolnica za opu praksu u NSW-u. U to vrime nije postojal takav program ope prakse u NSW-u, koliko razumim.

U sjevernom Queenslandu bilo je mnogo naih, a najvie onih iz Vrgorca. Tu sam upoznal jednu dobru obitelj, hrvatsku. Imali su dva sina (jedan je ial na studij farmacije, a drugi je ostal na farmi)… S njima sam se puno druil. Obitelj se preselila u glavni grad drave Queensland, Brisbane gdje su kupili stanove za najam. Jednoga dana smo mi mladi odili na ples. Tu sam srel Dulcie koja e mi kasnije postat moja ena. I njezin je otac bil iz Vrgorca, a oenil je Australku. Dulciena majka je bila tiha i uvuena u sebe, a otac je imal puno posla. On je perfektno govoril engleski. Sva su se dica kolovala. Dulcien brat je studiral kemiju, doktoriral i postal srednjokolski profesor, a mlaa sestra – vrlo pametna, odlina matematiarka i odvjetnica, radila je na novoosnovanom sveuilitu kao akademik, patentni zastupnik. Njihova mater je oekivala da se pomiaju hrvatski geni s Australcima. Zamislila je da se oenim mlaom kerkom, ali ja sam se odluil za Dulcie… Srce zna bolje! [smijeh]. I ona je mene odabrala [smjeh]. Dulcie nije ila u vie kole, ali je bila pametna, lipa, imala je lipu duu, sve je bilo magino – ona je bila sve to elim.

Moj otac i majka bili su vrlo dobri uitelji o identitetu. Moji su govorili da je vrlo dobro znati dva jezika. Moja mati me uila hrvatski jezik i povijest i elila je da se oenim Hrvaticom. Moji roditelji su govorili: “Nemoj oenit enu koja ima otar jezik”. Moja ena Dulcie i ja vinali smo se 1963. godine. I ona je potomak hrvatskih migranata u Innisfailu, u sjevernom Queenslandu. Zapravo san prvo moral raskinut zaruke s medicinskom sestrom iz Orangea. Dulcie nije bila akademski obrazovana. Rano je napustila kolu, ali je imala puno drugih talenata. Tijekom godina bila mi je od velike pomoi u mom radu i odgoju nae dice.

U Townsvilleu san se prvi put susrel s aboridinskom Australijom dok san bil kao rezidentni lijenik zaduen i za otok Palm, aboridinski rezervat. To je bil pravi australski Goli otok. To je ukljuivalo i obilazak oblinjeg leprosarijuma na otoku Fantom. S bolesnima su radile asne sestre. Mislili smo da je guba stigla s Kinezima. Jo i danas ima gube u sjevernoj Australiji. To je bil aboridinski teritorij. Pamtim da su crnce Aboridine krstili australskim imenima kao na pr: Starlight ili Frog ili Moon.

Jedan dan mi doe otac i govori: “Mama, umrla je. Vie je nema, zaboravi je”. On je mene pritisnul da proda tu kuu. To mi je al. Ja mu kaem: “Zato me pita? Zna da je mati bila protiv toga”… Ja sam moral bit malo jai! Uinil sam veliku pogreku.

Od 1963. do 65. smo ivjeli u Brisbenu gdje sam dobil prvi pravi posal. Tamo je bilo najvie problema meu naim Hrvatima. Uvik su se svaali – jedni za Hrvatsku, drugi za Jugoslaviju. U Brisbenu san kupil prvi auto, poel san radit kao zamjenik efa bolnice, ali nisam dugo ostal. Preselili smo u Sydney gdje san preuzel opu praksu i smjestil se u satelitsko naselje u zapadnom dijelu grada, Liverpool, ali nije bilo uvjeta za rad. S pacijentima san imal po 10 minuta. Radili smo i do pola noi. Zato san ubrzo napustil tu bolnicu i otial u Darwin. Tu se rodila naa Mara 1965. godine. Tamo je bilo puno mijeanih crnaca i bijelaca u bolnici. Dulcie se vratila s malom u Townswill gdje se 1967. godine rodil sin Peter.

Puno san minjal poslove. Od 1969. do 1970. opet smo u Townsvilleu. Odluili smo biti blie mojim tazbama u Innisfailu, pa san opet u bolnici u Townsville. Tam su mi jedan dan doveli enu, vezanu, u pratnji policije koja je izgledala kao da je poludila. Niko je ne moe smiriti, vriti, baca se, grize, psuje i niko ne zna a ju je stislo. etiri policajca je nisu mogla svladat. Vidim, ime joj je hrvatsko. Ja razumim a V. poglavlje 321 ona govori, a je mui, a ostali niko nita ne razumije. Obratim joj se na hrvatskom i, nije trajalo dugo, smirim ju, a oni se ne mogu nauditi to san i kako san je umirio. Smirila se. Kae: “Mu mi je pijanac, tue me i maltretira me”. Bila je rtva nasilja, ali to san samo ja moga razumit jer san razumio njezin jezik. enu san poslal
socijalnim radnicima, a i ona je sirota bila ovisna o tabletama.

Tamo san brinul o puno dehidrirane i anemine aboridinske dice u dijem odjelu. Neki su imali gljivine infekcije, pothranjeni. Bilo je svega. Lijeil san sve redom. Na kraju san vodil odjel za ambulantne i oteene sluajeve i otkril veliku vrijednost socijalnih radnika. Odluil san odustat od klinike medicine i pridruit se zajednici medicinske slube Sjevernog teritorija. Tamo san 1971. zapoel svoju karijeru “leteeg lijenika”. Bavil san se primarnom medicinom u zajednici, stavljanjem aviona i brodova u karantenu, posjeivanjem zatvora, lijeenjem pripadnika javnih slubi, regrutiranjem vojske. Ma, tu ima mnogo pria za ispriati! Usred moje sada oputene medicinske karijere, ef odjela me savjetuje da se u istonoj Arnhemskoj zemlji otvara veliki rudnik glinice i da eli da odem tamo da pomognem lijeniku koji je tamo bil postavljen. Za uzvrat bi mi dal 12 miseci potede kako bi odslual teaj za diplomu javnog zdravstva na Sveuilitu u Sydneyu. Kako bi mogal odbit takvu ponudu? Naravno, na samom lokalitetu rudnika trebalo je raditi i druge stvari: voditi dnevnu kliniku za radnike, kontrolirati zdravlje posada brodova i aviona u karanteni, voditi brigu o rentgenskom aparatu i puno toga. Vie i ne pamtim.

Tamo san otkril da radim u Australiji za koju nikad nisam znal da postoji. Potpuno nova perspektiva Australije otvorila se otkriem tradicionalnih plemenskih starosjedilaca i njihove povijesti. Udarila me “munja” i bil san izvan sebe kad san otkril da su me uili lanoj povijesti. Shvatil san da od 1788. godine, od dolaska bijelaca na kontinent traje istrebljivanje domorodaca. Tonije, od vremena masakra nad Aboridinima u Myall Creeku 1828. godine, to mi se otkrilo tada, pa sve do konca 30-ih godina kad su konano pokolji prestali sjeverno od Alice Springsa. Moj se ivot moe podilit u dvi epohe: prije i poslije mog otkria aboridinske Australije. Ali to moje suoenje s istinom ne moe prenijet bogatstvo, intenzitet i bol mog iskustva.

Zato san se vratil u Darwin, ali ne u bolnicu, nego u primarnu medicinu – onako kao Andrija tampar jer san mislil neto uinit za njih posjeujui zatvore i naselja i kampove gdje su ivjeli Aboridini. Na podruju Darwina ima nalazite aluminija i mangana najvee na svitu, na malom otoku – sve crna zemlja. Molili su me da idem raditi u rudnik. Trebali su dva doktora. U rudniku su bili ljudi sa svih strana svita – oko 2000 radnika na aboridinskoj zemlji. Bilo je to 1971. Reeno mi je da je najbolje da idem pazit na Aboridine nekih 30 km od rudnika. I to je bilo moje novo iskustvo s Aboridinima. Vlasnik je bila transnacionalna kompanija s bazom u vicarskoj. Cijepio san ih protiv malih boginja. Ti ljudi su bili kao pele. To je vrime rata u Vijetnamu. Ja san, meu ostalim, pregledavao i vojnike. Ponekad bi me poslali u bolnicu na zamjenu. Tamo su Englezi isprobavali eksplozije atomske bombe na otoku Maralinga. Na otok je ial avion dvomotorac. Nije bilo ugodno letjeti s tom mainom. Kad sam doal u Alice Spring, jedan ovik mi je prial da je oslijepil od explozije [bombe]. Ni dan danas ne moe i onamo zbog radijacije. Vojnici su uali trait odtetu za pretrpljeno zlo.

Slabo je to ilo. Jednoga dana neki ovik se uguio u moru. Poznavali su ga kao emigranta iz Jugoslavije. Utopljeni Jugoslaven bio je ustvari Hrvat. Tilo mi je poslano u Darwin. Skupljao se novac za prebaaj tila u Jugoslaviju. Ljudi su davali novce nekom ovjeku koji da e tilo prebacit, ali je potom s tim novcem nestal pa je tilo onoga nesretnika pogrebeno [pokopano] u australsku zemlju. Ja san se naljutil.

Poslije san jo dugo godin brinul za zdravlje aboridinskih delegata koji su dolazili na jug na razne konferencije, da bi predavali o slikama od kore na ANU [Australian National University], debatirali o pitanjima prava na zemlju i identitetu. S brojnim lokalnim aboridinskim obiteljima san se sprijateljil. Bili su to dobri, jednostavni i estiti ljudi. U aboridinski starosjedilaki klan Marika kao jedini stranac prihvaen sam 1974. godine.

Diplomu o javnom zdravstvu sa Sveuilita u Sydneyu stekal san 1973. godine. Sve do kraja 1975. imal san preko sebe zdravlje zajednice, bil san letei lijenik, bolniki lijenik i kasnije administrator zdravstvenih slubi u istonoj Arnhemskoj zemlji, ukljuen u probleme Aboridina i rudarskih radnika. Na kraju san otkril da me moj ef doista poslal u Sydney da postanem administrator, to je posal kojega san se apsolutno gnual. Stoga san dal otkaz i otial san radit na Groote Eylandt, veliki otok u zaljevu Carpentaria, gdje je bil rudnik mangana i kranska misija. Tam san se susrel sa stranom rijetkom genetskom bolesti za koju ostatak Australije jo uvijek nije ul, ali koja e desetkovati aboridinsku zajednicu kasnije u ovom stoljeu ako se ne pronae lijek ili ne uvede obveznu sterilizaciju. Bolest Machado-Joseph (“MJD”) je nasljedna bolest progresivne paralize i odumiranja miia, koja zavrava dugotrajnim umiranjem i smru.

Godine 1976. san se javil na oglas o novom konceptu domova zdravlja u Australian Capital Teritory koji je raspisala Whitlamova vlada za zapoljavanje dravnih lijenika. Prijavil san se i preselil u Canberru. Na moje zaprepatenje utvrdil san da je Canberra imala veliku hrvatsku zajednicu, iji su socijalni radnici bile hrvatske redovnice. To je bila organizirana zajednica. Bavili su se folklorom, igrali su futboll, imali su proslave i festivale i hrvatsku crkvu. Kako mi je
materinski jezik bil hrvatski, imal san spremnu klijentelu. Ubrzo san se upoznal s pitanjem brojnih odteta naim frustriranim radnicima. Najvie problema bio je s daktilografima uvoenjem raunala u javni servis. Raunala su natjerala daktilografe da poveaju brzinu tipkanja do takve razine da su doveli do bolnih ruku, a neki su pretrpjeli oblik hipnoze. Biti Hrvat takoer mi je predstavljao problem. Prije nego to san doal, moda ste imali, recimo 50 hrvatskih sluajeva kompa [izraz compo odnosi se na radnike na bolovanju] rasporeenih na 50 lijenika u Canberri. Naem se u udu jer iznenada, postoji 50 sluajeva kompa koji su se svi opredijelili samo jednom lijeniku, meni. To je bilo vrlo sumnjivo, ali situacija je takva. Ljudi nisu znali engleski, a zdravstvenih problema je bilo mnogo. Imal san po pedeset pacijenata dnevno. Mnogi su muljali da su bolesni. Nisu samo Hrvati. Svak je to ini. Nije se ba dobro kontrola provodila. Upuival san ih na asne sestre. One su najbolje socijalne radnice.

Drugi put dojde jedan ovjek Armando Corvini, i kae mi: “Je li si ti taj i taj, otkud ti je otac?” On kae: “Mi smo svojta”. I to se dogodilo, mi od Gavrania rod, a on Corvini. I otac i on su se susreli, i zbilja. To se zna, okoli u 1880. bila su dva brata i otili su u Carigrad i ta se dogodilo kad su tamo stigli? Napravil je jedan od ta dva railway (kako se kae?) eljeznicu kroz Tursku, a drugi je ostal kapetan od trgovakog brodova i uzali su po u Italiju. Doal je Mussolini i kae da mogu stat, ali kad promine ime. Tako su postali Corvini. Kapetan je onda ial sa brodom do Kine, ali su Japanci navalili na brod i ubili ga. Njegov sin je doal u Australiju i kad je doal u Canberru – ja ne znam ni on ne zna, ulizal je u moju ordinaciju: “uj me, you know, jesi ti iz Blata?” Tako se krug zatvoril, a Hrvata ima i pod drugim imenima. Jo dojde k meni… Kua se nauit hrvatski, ali ne ide mu, kae da je teak jezik.

U Canberri san razvil novi interes: prevenciju i lijeenje hipertenzije smanjenjem unosa soli u organizam. Glavni problem je zasigurno skrivena sol u preraenoj hrani. Godine 1978. u saobraajnoj nesrei stradal mi je otac. Ostavil mi je farmu. Kad je mat umrla, ja sam mu kazao neka doe ivit s nama. Moja ena je bila potpuno vesela da on doe. Ali nije htil, da e on ivit sam. Kaza mi je da nije zna koliko ena posla ima okolo kue. A sada je vie kasno da joj ne moe kazat, bilo mu je a. Nikad nije ni promislil na drugu, nego je sam sve radil i brinul o sebi. Od tad je ua do u Canberru da bude malo s unucima. U Canberri je vidil prave Hrvate. Iste godine prvi put smo osnovali poseban tim lijenika za Aboridine u NSW-u. Odlazim u Sydney i preuzimam upravu. Tu je novi problem, alkohol.