{"id":1821,"date":"2025-12-19T22:22:37","date_gmt":"2025-12-19T22:22:37","guid":{"rendered":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/2025\/12\/19\/tomislav-gavranic-1937-2025-croatian-doctor-of-aboriginal-health-in-australia\/"},"modified":"2025-12-19T22:22:37","modified_gmt":"2025-12-19T22:22:37","slug":"tomislav-gavranic-1937-2025-croatian-doctor-of-aboriginal-health-in-australia","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/2025\/12\/19\/tomislav-gavranic-1937-2025-croatian-doctor-of-aboriginal-health-in-australia\/","title":{"rendered":"Tomislav Gavranic 1937-2025 Croatian doctor of Aboriginal Health in Australia"},"content":{"rendered":"

Authors:<\/strong> Nenad N. Bach and Darko \u017dubrini\u0107<\/p>\n

<\/p>\n\n\n\n
Tuga Tarle: Mit o povratku – Hrvatska dijaspora u Australiji<\/font><\/b><\/p>\n

Dr. Tuga Tarle je 2024. objavila vrijednu monografiju na 504 str., pod naslovom Mit o povratku – Hrvatska dijaspora u Australiji<\/a>,<\/i> u izdanju Instituta za migracije i narodnosti <\/i>u Zagrebu. U posljednje, tre\u0107em dijelu te knjige, objavljeno je sedam intervjua s australskim Hrvatima. Me\u0111u njima je na prvo mjesto stavljen intervju s Tomislavom Gavrani\u0107em, objavljen na str. 337-350.<\/p>\n

Ljubazno\u0161\u0107u autorice, u mogu\u0107nosti smo \u010ditateljima CROWN-a (koji govore i \u010ditaju na hrvatskom) pru\u017eiti uvid u iznimno zanimljivo i vrijedno svjedo\u010danstvo o \u017eivotnom putu jednog hrvatskog iseljenika s otoka Kor\u010dule u Australiji, koje se nalazi u spomenutom djelu.<\/p>\n

Pok. g. Tomislav Gavrani\u0107 je g\u0111i. Tugi Tarle odobrio objavu ovog intervjua u okviru njezina doktorskog istra\u017eivanja, \u010dime je postao javno dostupan.<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n

\n\n\n\n
<\/p>\n
PRVA PRI\u010cA<\/b><\/div>\n

<\/b><\/div>\n
TOMISLAV GAVRANI\u0106<\/b><\/div>\n

Ro\u0111en sam u jednom od najudaljenijih australskih predjela, u Tully u Quinslandu od majke Mare \u017daneti\u0107 i oca Petra Gavrani\u0107a (Petli\u0107a) iz Blata. Oni su se vjen\u010dali 1925. godine te su imali dvoje djece. Na\u017ealost, oboje je u ranoj dobi umrlo. Djeci su dali imena svetaca, ali kako su ih izgubili, odlu\u010dili su, kad sam se ja rodio, da mi daju samo narodno ime Tomislav. Otac me nije dao krstiti jer se bojao da mo\u017eda ni ja ne bih pre\u017eivio. Tako nisam dobio sveta\u010dko ime. Otac je bio siro\u010de. Majka mu je umrla kad mu je bilo devet godina, a otac kad mu je bilo dvanaest. Bio je iz bogate familije. Svi su Gavrani\u0107i bili ribari i zemljoradnici. Imali su maslinike, prostranu ku\u0107u, novac u banci, ali on nije mogao do\u0107i do novca jer je bio maloljetan kad je ostao siro\u010de, a kad je dorastao do punoljetnosti, novca vi\u0161e nije bilo. Drugi su ga potro\u0161ili.<\/p>\n

Kad je trebalo u vojsku namjerno je uni\u0161tio bubnji\u0107 desnog uha klorovodi\u010dnom kiselinom. To su godine kad vinograde napada filoksera, Lastovo pada u talijanske ruke, Mussolini dolazi na vlast 1922. godine. Na Kor\u010duli su napravili obiteljsku zadrugu i otac odlazi na Lastovo da nabavi \u0161e\u0107er. Netko ga je prokazao za \u0161vercanje \u0161e\u0107era, ali ga je sestra za\u0161titila i umjesto njega dvije godine bila u zatvoru u Dubrovniku. U to doba je zavladala velika glad. S Kor\u010dule je 1921. oti\u0161lo u svijet \u0161est tisu\u0107a ljudi u jednoj godini – u Argentinu, Ameriku, Novi Zeland, Australiju. Australija je imala najbolji zakon za useljenike. <\/p>\n

Moja majka potjecala je iz konzervativne, religiozne obitelji. Po\u017ealila je \u0161to nije i\u0161la u srednju \u0161kolu, a nije mogla zbog financijskih razloga jer su mu\u0161ki \u010dlanovi obitelji imali prednost. Roditelji su migrirali u Australiju, najprije otac 1925., a devet godina kasnije i majka (1934.). Puno ime mog oca bilo je Petar Gavrani\u0107 Pepli\u0107 Nadal. Ve\u0107ina migranata je ispravno pisala prezimena sa zavr\u0161etkom na \u0107<\/i> zamijeniv\u0161i ih slovima ch<\/i> u engleskom jeziku. Moj tata se potpisivao s Gavranic pa su ga Australci izgovarali kao Gavranik. Mo\u017eda je mogao prevesti prezime u Gavran (Raven)? Neki su tako \u010dinili da su svoja prezimena prevodili na engleski (prevela s engleskog T. Tarle). <\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107 sada spontano prelazi s engleskog na oto\u010dko hrvatsko narje\u010dje. Intervju se nastavlja<\/i> (komentar i kurziv autora).<\/p><\/blockquote>\n

Tuga Tarle.<\/b> Nisam znala da govorite hrvatski. \u017delite li nastaviti hrvatski ili engleski? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Ha, poku\u0161al bi hrvatski, ali to nije pravi hrvatski ve\u0107 neki oto\u010dki, kor\u010dulanski (smijeh). Sve sam zaboravil. Al, mo\u017eemo probat ako \u0107e\u0161 me razumit… Da, tako je otac stigal u Sydney. Agent mu ka\u017ee: “Odi na groblje da vidi\u0161 koliko je na\u0161ih tamo”. Kad je to vidil, odustal je od rudnika i oti\u0161al u sjeverni Quinsland di je bilo nekoliko na\u0161ih sunarodnjaka i brat od \u017eene. Mislil je si\u0107i trstiku 4 do 5 godin: “Vidi\u0161 koliko ima zemlje u komadu!, kazal je sam sebi, za\u0161to da se vratim? Tamo ne\u0107u imat ni \u010duh od toga”. Kupil je farmu trske. Posudil je novac. S jednin \u0160panjolcom je krenul u posal, al ih je krajem dvadesetih sna\u0161la ekonomska kriza pa je propal i isplatil kompanjona. \u0160e\u010dernu trsku je napala bolest – pola farme mu propalo. Farma se nalazila u El Arishu. Onda mu je do\u0161la \u017eena iz Hrvatske, 1934… Australiju moja mat nije nikako volila. Od kad sam se rodil ona mi je govorila: “Ovo je pusta, divlja zemlja. Ovo nije civilizacija -pa se namjerno nikad ne\u0107u nau\u010dit engleski, ali ovo je tvoja zemlja. Ti se mora\u0161 dobro nau\u010dit engleski”. Moj prvi jezik je hrvatski koji sam ve\u0107 skoro zaboravil, al oba su roditelja govorila hrvatski, kor\u010dulanski dijalekt. Kad sam bil mali pisal sam ku\u0107i u ime roditelja – tako kako sam znal. <\/p>\n

El Arish je bilo multikulturalno misto u pravom smislu ri\u010di. Bilo je tu ljudi iz Vrgorca, BiH, Grka, Talijana, Engleza, dva Muslimana u Tullyja, jedan Aborid\u017ein i Indijac. Aborid\u017eini iz susjednog mista su dolazili plesat. Nije bilo mr\u017enje me\u0111u pripadnicima razli\u010ditih naroda. Jedino spram Talijana koji su simpatizirali Musolinija, ali nisu svi. Neki su stavljali sliku engleske kraljice. Otac je kupoval Hrvatski glasnik koji je stizal iz Kanade (1928.), iz Winnipega. \u010cital ga je od prvog do zadnjeg slova. Bil je veliki Hrvat, ali razo\u010daran i ljut pak bi govoril da se nikad ne bi vratil na Kor\u010dulu. – “Nemoj se nikad tamo vratit!”… Za razliku od njega, majka je uvik govorila: “Nemoj ga slu\u0161at! Jedan dan \u0107e tamo do\u0107 veliki turizam. To je lipota, cvit svita – Dubrovnik, Pula, Split! Ne zna\u0161 nikad kako \u0107e se svit preokrenut”. Ona je stra\u0161no patila za domovinom. Otac je vjerojatno skrival svoje osje\u0107aje ljutnjom pak je gun\u0111al: “Neka vrag uzme onu zemlju!”. <\/p>\n

Ditinjstvo san provel na uzgajali\u0161tu trske. El Arish je bil vojni\u010dko naselje iz palestinske kampanje sjeverno od Tullyja. Osnovno \u0161kolovanje od 1942. do 1948. je bilo u multikulturalnoj dr\u017eavnoj \u0161koli u kojoj sam imal divne predane u\u010ditelje, koji su nadopunjali intenzivnu edukacijsku atmosferu kod ku\u0107e, gdje mi je mati bubnjala u u\u0161i da je “obrazovanje jedini spas”. Bil sam jedini \u0111ak u \u0161koli koji je imal cipele. Volil sam hodit u crkvu i na engleski futball. <\/p>\n

Do\u0161la je 2. svjetska vojna, Amerikanci s topovima, avionima, kamionima. Ratno je vrime bilo uzbudljivo vrime, jer se moj otac pridru\u017eil VDC-u [Volunteer Defense Corps = Dobrovolja\u010dki obrambeni korpus. Bile su to australske dobrovolja\u010dke vojne postrojbe.]. Postal ( – ) domobran. Poslali su ih u ju\u017enu Australiju. Vojske s trupama i topnicima redovito su se povla\u010dile pored na\u0161e ku\u0107e i mahale velikim lampa\u0161ima koji su no\u0107u osvjetljavali obzor, kao i ameri\u010dki avioni koji su letjeli iznad njih. U \u0161koli smo imali “bu\u0161otinu za rovove” kako bismo se sakrili od neprijateljskih aviona koji, hvala Bogu, nikada nisu do\u0161li… pre\u0161li su u Townsville. Nau\u010dil sam puno korisnih informacija o doma\u0107im \u017eivotinjama koje su mi dobro do\u0161le u medicinskoj karijeri. Rat, da! Rekal sam – govorilo se da \u0107e Japan okupirat Australiju. <\/p>\n

– “Englezi vladaju svijetom, govorila je mat, Japanci ne\u0107e do\u0107 u Australiju”. Ljudi su mogli odselit, ali mati nije oti\u0161la…, a onda, onda su do\u0161li Amerikanci.<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n\n\n\n
Tuga Tarle.<\/b> Je li bilo Hrvata u Va\u0161em kraju? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Malo, bilo je nekoliko. Nije ih bilo puno. Prijatelji mojih roditelja su govorili za slobodnu Hrvatsku. Jedni su bili za Jugoslaviju, drugi za Hrvatsku. Najvi\u0161e je bilo Talijana koji su do\u0161li u Australiju da bi delali na poljima trske, al su se pobunili, \u010dim su zaradili, kupili su si terene i nisu tili bit nadni\u010dari Englezima. Nije se hodilo u \u0161kolu [za vrijeme rata]. Mati me u\u010dila. Zna sam o poznatim ljudima \u0102\u02d8\u0080\u0092 Tesla, Markoni, Einstein, Darwin, Marko Polo. Znal sam imena svih ruskih generala i dobro sam poznaval kartu Europe. Bil sam vrlo stidljiv, lo\u0161e sam govoril, imal sam govornu manu. Otac me nagovaral da studiram za advokata. Drugi put sam dobil bicikal. Pazil sam ga, s njim sam hodil u \u0161kolu, vezal sam ga za bravu na vratima \u0161kole. Anyway, moram to kazat… moram ti re\u0107, veliki dug je stiskal obitelj. Majka i otac su se u\u017eali sva\u0111at. Meni je bilo 9-10 godin. Rekal sam im nek se rastave. – “Di si \u010duo tu ri\u010d?”, pitala je mati. “Kad se o\u017eeni\u0161 ne smi\u0161 se nikad rastavit!”. Razumil san ljude. Na\u0161i ljudi bili su u\u017ee\u017eeni [kolerik, podlo\u017ean afektima]. Moja mat je bila pobo\u017ena \u017eena, ali otac me nije dal krstit, nego me svojta potajno krstila kad se pobojala da bude ona [mati] mogla umrit. Mo\u017ee\u0161 me razumit, moj kor\u010dulanski je stranjski. Ve\u0107 sam sve zaboravil. <\/p>\n

Tuga Tarle.<\/b> Samo Vi nastavite kako Vama odgovara.<\/i> <\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> \u010cekaj, \u0107a san to kazal? A, da… onda smo prodali farmu i otac se izvukal iz duga pa smo odselili u Sydney. Majka je imala dva brata. Mla\u0111i brat je bil veliki problem. Ukral je crkvenu lemuzinu. Na kraju je umrl u ludnici. <\/p>\n

Otac mi je bil bubre\u017eni bolesnik. Od 1934. do 1947. godine grozno je patil od bolova. Deset godin nisu znali \u0107a mu je. Vukal se po bolnicam. Meni je tribalo toliko vrimena da ispravno dijagnosticiram da su o\u010devi ponavljaju\u0107i napadi mu\u010dnih bolova u trbuhu i le\u0111ima bili posljedica obostranih bubre\u017enih kamenaca! To me stavilo na put da postanem lije\u010dnik, orijentiran na pacijenta. Me\u0111utim je nesri\u0107a na Wall Streetu moga oca dovela do bankrota iz kojega je isplival tek 1948. godine. Obiteljske napetosti koje su nastale zbog bankrota dovele su me do toga da trajno ne uzmem dugove… \u010dak i zbog kupnje ku\u0107e. Kazal sam sam sebi – nikad u nikakav dug! Nakon \u0161to su tatini problemi s bubrezima rije\u0161eni, otac je prodal svoju farmu, otplatil bankrot i kupil plodan vrt na tr\u017enici u Mona Vale, na sjevernim planta\u017eama Sydneya. To je bilo 1949. Nakon smrti oca [1978.] uspijem prodat imanje Mona Vale, \u0161to mi je kasnije omogu\u0107ilo da kupim svoju prvu ku\u0107u za gotov novac 1980. godine… zajedno s ne\u0161to novca koji je ostal za ulaganje. 220 U\u017ee\u017een = kolerik, podlo\u017ean afektima. <\/p>\n

Tuga Tarle.<\/b> Kako je izgledao \u017eivot u Sydneyu? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Ja, tako je, u Sydneyu sam krenul opet u \u0161kolu. Odgojen u sjevernoj Australiji, u malom gradi\u0107u di je bilo u\u010denika iz \u0161est razli\u010ditih kultura u jednoj \u0161koli, brzo sam shvatil da u Sydneyu mora\u0161 bit Englez ako \u017eeli\u0161 prosperirat. Pubertet mi je bil jako buran, ali o tome bi mogal knjigu napisat. Tako\u0111er sam razvil vrlo te\u0161ke, neugodne akne koje nisu pomagale stvarima. Odli\u010dno sam se pokazal na testovima IQ-a pa sam dobil vrlo rijetku stipendiju za North Sydney High. Dobro sam u\u010dil. Htio sam na velike \u0161kole. Bil sam prili\u010dno usamljen. Problem je bil za mu\u0161karce jer nije bilo \u017eena iz iste etnije. Engleskinje su bile nedostupne. <\/p>\n

U Sydneyu je bila ve\u0107a kolonija Hrvata. U sjevernom dijelu Sydneya gajili su staklenike. Bili su svi redom komunisti, a moj otac je bil za Hrvatsku. Do\u0161lo je nakon [Prvog svj.] rata puno mladih ljudi pa ih je trebalo selektirati na one koji idu u vi\u0161e \u0161kole ili na posal. Vlast je davala stipendije, zato su ih selekcionirali. Dica su brzo nau\u010dila i izme\u0111u sebe govorila engleski. Moj je otac zahtjeval da ja govorim hrvatski. Novi prido\u0161lice bili su veliki Hrvati i tu su se pojavile trzavice izme\u0111u starih i novih useljenika. – “To je vrag Tito”, tako bi kazal. Skoro jedini je bil protiv Tita. Na\u0161al sam da je ima jednu knjigu – Karla Marxa, zna\u0161. I knjiga je bila na hrvatski jezik prevedena. Kad su se pregovarali moj otac i ovi drugi Hrvati \u0161to su bili za Jugoslaviju, on ka\u017ee: “\u0160ta ka\u017ee\u0161 o Karlu Marxu, jesi pro\u010dital?” Oni ni\u0161ta o tome ne znaju. On se s njimi samo svaja. On je pak puno \u010dital. Bila je jedna kanadska novina. Bila je iz Winipega u Kanadi. Uzelo bi 6 miseca. Nekad bi do\u0161la jedna, a nekad i nekoliko odjednom. Niko ga ni smi ni moga dirat i digod je ku\u0161a \u010ditat od jutra do mraka. <\/p>\n

Ve\u0107 sam ti, mislim, kazal – North Sydney High je bila selektivna srednja \u0161kola. Bila je to vrlo dobra akademska i \u0161portska \u0161kola. Dobil sam maksimalnu izlaznu propusnicu. Bil san uzoran u\u010denik. U to vrime razvil san epizodne napade straha od umiranja… Napadi su se nastavili, ali s manje u\u010destalosti i \u017eestine kako san odrastal… i, na kraju, nisam umrl [smijeh]. Jednog dana, \u010dital san na\u0161 medicinski ud\u017ebenik 4. godine i eto, otkrijem – samo-dijagnosticirani napadi hiperventilacije! Postal sam stru\u010dnjak za dijagnosticiranje i lije\u010denje ovog \u010destog problema u
op\u0107oj praksi. Pazi, ne udisati papirnatu vre\u0107icu… [smijeh], tako je to bilo, ve\u0107 stegnuti ruke preko usta i nosa i usporavati disanje. Tako se to smiri… <\/p>\n

Dobro – onda je do\u0161al studij. Upisal sam Medicinski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta Sydney 1954. na stipendiji Commonwealtha. Mnogima nije i\u0161lo. Stopa neuspjeha bila je kolosalna. Ja san uvijek bil blizu vrha, dobival san visoke ocjene. Kad san upisal medicinu, samo smo u\u010dili, ali tri godine nismo vidjeli jednoga pacijenta. Samo teorija… Za lije\u010dnika moraju biti stabilni ljudi, sposobni, odgovorni, snala\u017eljivi u kriznoj situaciji. Potrebe za lije\u010dnicima su bile velike. U Australiji je u to doba vladala tuberkuloza. To je bila katastrofa. Zarazil san se 1957. godine. Sre\u0107om, lijek za trostruku terapiju upravo je prona\u0111en nekoliko godina prije, ali se nije smilo iz kreveta puna dva miseca. Rehabilitacija je trajala nekih \u0161est miseci. Kad san ja su\u0161icu pre\u017eivi, vratil san se u \u0161kolu. Na\u017ealost, moral san propustit jednu godinu medicinske \u0161kole. Odlu\u010dil san da vi\u0161e ne ciljam na najbolje ocjene, ve\u0107 da se prepustim prolazu. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n\n\n\n
Tuga Tarle.<\/b> Koje su to godine? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> To su 50-e i 60-e godine. Tada sam se ponovno zaljubil. Bila je to jedna balerina. Dolazila mi je u \u0161pital, ali je onda naglo prestala dolaziti. Te\u0161ko sam pre\u017eivil taj rastanak. Nakon 40 godina dobijem od nje pismo da ima multiplesklerozu od koje je 1995. umrla. Pri\u010da o na\u0161oj tu\u017enoj, neobi\u010dnoj romansi sla\u017ee se s onim da je “\u017eivot \u010dudniji od fikcije”. Na kraju mi je priznala da me je napustila jer se razbolila kad sa ja bil u bolnici. Ispri\u010dala mi je o svojoj slo\u017eenoj obiteljskoj povijesti. Svi su njezini brakovi imali nesretne zavr\u0161etke. Imala je samo jedno dite, dje\u010daka. <\/p>\n

Aj, aj, bilo mi je te\u0161ko… [duboki uzdah, pauza]. Jako sam patil za njom… Gdje smo stali? Da, da, kad san se vratil na medicinski fakultet, samo san studiral dovoljno da pro\u0111em. Tijekom praznika posjetimo seoske bolnice radi prakse. U jednom takvom posjetu ludnici u Orangeu nau\u010dil sam kako raditi hipnozu. Tu san se upoznal s psihijatrom koji se bavil hipnozom pa san se i u tome oku\u0161al. To je bilo ne\u0161to novo za mene. Ova vje\u0161tina mi je u mnogim prilikama stajala na dobro jer je kori\u0161tena tehnika tako\u0111er jednostavan na\u010din za smirivanje ljudi, bez nu\u017ene hipnotizacije. Tamo san se zaru\u010dil s jednom medicinskom sestrom, ali je nisam volil pa smo zaruke raskinuli. <\/p>\n

Nakon nekog vrimena oti\u0161al san raditi u Queensland. Diplomiral san 1961. na Sveu\u010dili\u0161tu u Sydneyu. Majka mi je u me\u0111uvremenu umrla 1960. od krvarenja u \u017eelucu. Tu\u017eno je da me nije do\u010dekala da diplomiram. I kazala je – jo\u0161 me dira [glas utihne, suze], ona mi ka\u017ee da \u0107e umrit da ne\u0107e ovo pre\u017eivit… ho\u0107e da se moram zaklet da otac ne\u0107e prodat ku\u0107u u Blatu<\/i> [kurziv autora]. Kad su do\u0161li partizani, u\u017eali su uselit partizane u na\u0161u ku\u0107u [na Kor\u010duli]. Na\u0161 otac je bil vrlo ljut na to sve \u0161to se dogodilo. Mat mi ka\u017ee… jerbo je ona meni govorila da niko ne zna kako se svit okre\u0107e. Jedan dan se svit mo\u017ee preokrenut. Ona umire i tako ka\u017ee!… tu si me metla u nepriliku. <\/p>\n

Uvik mi je govorila: “Nemoj dat ocu da proda ku\u0107u u Blatu”. A, to san ti ve\u0107 reka… Bila je to velika ku\u0107a na tri kata. On ju je prodal 1965. godine za 200 funti. To je mene lupilo u srce, zna\u0161<\/i> [zapla\u010de]. Oprosti<\/i> [pauza], ali jo\u0161 uvik me to boli<\/i> [kurziv autora]… Mislio san, ho\u0107u se \u0161 njim poga\u0111at? Proda je ku\u0107u za ni\u0161ta. On to njemu plati, ali vidi\u0161 kako je to ispalo, moj otac je bil u penziji. Nije til stavit novac u banku, nego pod ku\u0161in. I ni uzelo mo\u017eda misec dan, mo\u017eda dva, i on ka\u017ee: “Zna\u0161 da mi je neko ukra novce?” A kako je to moglo bit? Ko je to u\u010dinil ako ne onaj koji je znal da ima \u0161oldi? Ja mislin, to je moja mat napravila zato \u0107a je ku\u0107u prodal. Kakav osje\u0107aj san imal, grozni! <\/p>\n

Nisan moga protiv njemu. Rekal san mu: “To ne smi\u0161 \u010dinit, mat je rekla ne prodavat, ja sam joj se zaklel na smrtnoj postelji”, a on ka\u017ee: “A, nema nje vi\u0161e. To vi\u0161e ne vridi”. Poslije, vi\u0161e mi je sve osu\u0161eno. Kad sam do\u0161al na Kor\u010dulu, i\u0161a sam vidit. Novi gazda uze me skroz ku\u0107u. Ugrezal san u ku\u0107u, i on me je po\u010dastil. I tako, ni to za pri\u010dat… <\/p>\n

Tuga Tarle.<\/b> Jeste li se dru\u017eili s Hrvatima u tom razdoblju kad ste \u017eivjeli u Queenslandu? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Pa, ba\u0161 i nisan. Nije ih bilo na visokim \u0161kolam. Rijetki su hodili. Hrvate se okrivljavalo za terorizam – u to vrime. Si\u0107am se da su pisali svi australski listovi da su Hrvati bacili bombe u jugoslavensku putnu agenciju, ali danas znam da nisu bili oni. Bilo me je sram re\u0107i da san iz hrvatske obitelji. To san prvi put tako jasno osjetil. To je bilo u 60-ima, ali ne znam vi\u0161e to\u010dno kad. Tada je najvi\u0161e problema bilo me\u0111u na\u0161ima. Neki su skupljali novce za novu Jugoslaviju. Bila je velika propaganda protiv usta\u0161a. Napredak<\/i> je \u0161iril propagandu za Jugoslaviju. Ako da\u0161 vi\u0161e od 1000 funti stavit \u0107e ti sliku u Napredak<\/i>. To su bile njihove novine. Moj otac je primal Hrvatski glas<\/i> i bil je jedini koji je primal hrvatske novine iz Kanade. U\u017ea je po\u0107 na bu\u0107e. Ako bi do\u0161lo na politiku, odma bi se svadili. Nisi se moga dru\u017eit, ali su svi bili komunisti. Ina\u010de je bilo puno uspje\u0161nih Hrvata. Bogat je bil neki Andriji\u0107 koji se obogatio na farmi od trske i jedan koji se zval Gavrani\u0107 Rado, isto jako bogat \u010dovik – nije nam bil rod. Jedan drugi koji se zval Hrsti\u0107 uzgajal je duhan, a imal je i rudnike zlata. Njemu su partizani pobili svu bra\u0107u u domovini. Mat mi je hodila na atlansko more jerbo je pacifi\u010dka vala jako nemirno more, a na drugu stranu je bilo bolje. Hodili smo u subotu i ponedeljak kad su bili do\u0107 brodovi na jedra. Volila je to. More bit je sanjala svoje na Kor\u010duli<\/i> [kurziv autora], [duga pauza]. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n\n\n\n
Tuga Tarle.<\/b> Sad smo ve\u0107 u \u0161ezdesetima. U to doba je Australija o\u010dito bila jedna od najpopularnijih destinacija za na\u0161u emigraciju. <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Jasno… Godine 1962. po\u010dinjem raditi u Townsvilleu na sjeveroisto\u010dnoj obali Queenslanda, u bolnici kao rezidentni medicinski slu\u017ebenik. To mi je prvi sta\u017e, ku\u0107a i dupla pla\u0107a – tu smo u\u010dili za op\u0107u praksu. Obi\u0161al sam sve odjele i ostajal tamo po \u0161est tjedana u svakome. Bila je to jedina bolnica za op\u0107u praksu u NSW-u. U to vrime nije postojal takav program op\u0107e prakse u NSW-u, koliko razumim. <\/p>\n

U sjevernom Queenslandu bilo je mnogo na\u0161ih, a najvi\u0161e onih iz Vrgorca. Tu sam upoznal jednu dobru obitelj, hrvatsku. Imali su dva sina (jedan je i\u0161al na studij farmacije, a drugi je ostal na farmi)… S njima sam se puno dru\u017eil. Obitelj se preselila u glavni grad dr\u017eave Queensland, Brisbane gdje su kupili stanove za najam. Jednoga dana smo mi mladi odi\u0161li na ples. Tu sam srel Dulcie koja \u0107e mi kasnije postat moja \u017eena. I njezin je otac bil iz Vrgorca, a o\u017eenil je Australku. Dulciena majka je bila tiha i uvu\u010dena u sebe, a otac je imal puno posla. On je perfektno govoril engleski. Sva su se dica \u0161kolovala. Dulcien brat je studiral kemiju, doktoriral i postal srednjo\u0161kolski profesor, a mla\u0111a sestra – vrlo pametna, odli\u010dna matemati\u010darka i odvjetnica, radila je na novoosnovanom sveu\u010dili\u0161tu kao akademik, patentni zastupnik. Njihova mater je o\u010dekivala da se pomi\u0161aju hrvatski geni s Australcima. Zamislila je da se o\u017eenim mla\u0111om k\u0107erkom, ali ja sam se odlu\u010dil za Dulcie… Srce zna bolje! [smijeh]. I ona je mene odabrala [smjeh]. Dulcie nije i\u0161la u vi\u0161e \u0161kole, ali je bila pametna, lipa, imala je lipu du\u0161u, sve je bilo magi\u010dno – ona je bila sve \u0161to \u017eelim. <\/p>\n

Moj otac i majka bili su vrlo dobri u\u010ditelji o identitetu. Moji su govorili da je vrlo dobro znati dva jezika. Moja mati me u\u010dila hrvatski jezik i povijest i \u017eelila je da se o\u017eenim Hrvaticom. Moji roditelji su govorili: “Nemoj o\u017eenit \u017eenu koja ima o\u0161tar jezik”. Moja \u017eena Dulcie i ja vin\u010dali smo se 1963. godine. I ona je potomak hrvatskih migranata u Innisfailu, u sjevernom Queenslandu. Zapravo san prvo moral raskinut zaruke s medicinskom sestrom iz Orangea. Dulcie nije bila akademski obrazovana. Rano je napustila \u0161kolu, ali je imala puno drugih talenata. Tijekom godina bila mi je od velike pomo\u0107i u mom radu i odgoju na\u0161e dice. <\/p>\n

U Townsvilleu san se prvi put susrel s aborid\u017einskom Australijom dok san bil kao rezidentni lije\u010dnik zadu\u017een i za otok Palm, aborid\u017einski rezervat. To je bil pravi australski Goli otok. To je uklju\u010divalo i obilazak obli\u017enjeg leprosarijuma na otoku Fantom. S bolesnima su radile \u010dasne sestre. Mislili smo da je guba stigla s Kinezima. Jo\u0161 i danas ima gube u sjevernoj Australiji. To je bil aborid\u017einski teritorij. Pamtim da su crnce Aborid\u017eine krstili australskim imenima kao na pr: Starlight<\/i> ili Frog<\/i> ili Moon<\/i>. <\/p>\n

Jedan dan mi do\u0111e otac i govori: “Mama, umrla je. Vi\u0161e je nema, zaboravi je”. On je mene pritisnul da proda tu ku\u0107u. To mi je \u017eal. Ja mu ka\u017eem: “Za\u0161to me pita\u0161? Zna\u0161 da je mati bila protiv toga”… Ja sam moral bit malo ja\u010di! U\u010dinil sam veliku pogre\u0161ku. <\/p>\n

Od 1963. do 65. smo \u017eivjeli u Brisbenu gdje sam dobil prvi pravi posal. Tamo je bilo najvi\u0161e problema me\u0111u na\u0161im Hrvatima. Uvik su se sva\u0111ali – jedni za Hrvatsku, drugi za Jugoslaviju. U Brisbenu san kupil prvi auto, po\u010del san radit kao zamjenik \u0161efa bolnice, ali nisam dugo ostal. Preselili smo u Sydney gdje san preuzel op\u0107u praksu i smjestil se u satelitsko naselje u zapadnom dijelu grada, Liverpool, ali nije bilo uvjeta za rad. S pacijentima san imal po 10 minuta. Radili smo i do pola no\u0107i. Zato san ubrzo napustil tu bolnicu i oti\u0161al u Darwin. Tu se rodila na\u0161a Mara 1965. godine. Tamo je bilo puno mije\u0161anih crnaca i bijelaca u bolnici. Dulcie se vratila s malom u Townswill gdje se 1967. godine rodil sin Peter. <\/p>\n

Puno san minjal poslove. Od 1969. do 1970. opet smo u Townsvilleu. Odlu\u010dili smo biti bli\u017ee mojim tazbama u Innisfailu, pa san opet u bolnici u Townsville. Tam su mi jedan dan doveli \u017eenu, vezanu, u pratnji policije koja je izgledala kao da je poludila. Niko je ne mo\u017ee smiriti, vri\u0161ti, baca se, grize, psuje i niko ne zna \u0107a ju je stislo. \u010cetiri policajca je nisu mogla svladat. Vidim, ime joj je hrvatsko. Ja razumim \u0107a V. poglavlje 321 ona govori, \u0107a je mu\u010di, a ostali niko ni\u0161ta ne razumije. Obratim joj se na hrvatskom i, nije trajalo dugo, smirim ju, a oni se ne mogu na\u010duditi \u0161to san i kako san je umirio. Smirila se. Ka\u017ee: “Mu\u017e mi je pijanac, tu\u010de me i maltretira me”. Bila je \u017ertva nasilja, ali to san samo ja moga razumit jer san razumio njezin jezik. \u017denu san poslal
socijalnim radnicima, a i ona je sirota bila ovisna o tabletama. <\/p>\n

Tamo san brinul o puno dehidrirane i anemi\u010dne aborid\u017einske dice u di\u010djem odjelu. Neki su imali gljivi\u010dne infekcije, pothranjeni. Bilo je svega. Lije\u010dil san sve redom. Na kraju san vodil odjel za ambulantne i o\u0161te\u0107ene slu\u010dajeve i otkril veliku vrijednost socijalnih radnika. Odlu\u010dil san odustat od klini\u010dke medicine i pridru\u017eit se zajednici medicinske slu\u017ebe Sjevernog teritorija. Tamo san 1971. zapo\u010del svoju karijeru “lete\u0107eg lije\u010dnika”. Bavil san se primarnom medicinom u zajednici, stavljanjem aviona i brodova u karantenu, posje\u0107ivanjem zatvora, lije\u010denjem pripadnika javnih slu\u017ebi, regrutiranjem vojske. Ma, tu ima mnogo pri\u010da za ispri\u010dati! Usred moje sada opu\u0161tene medicinske karijere, \u0161ef odjela me savjetuje da se u isto\u010dnoj Arnhemskoj zemlji otvara veliki rudnik glinice i da \u017eeli da odem tamo da pomognem lije\u010dniku koji je tamo bil postavljen. Za uzvrat bi mi dal 12 miseci po\u0161tede kako bi odslu\u0161al te\u010daj za diplomu javnog zdravstva na Sveu\u010dili\u0161tu u Sydneyu. Kako bi mogal odbit takvu ponudu? Naravno, na samom lokalitetu rudnika trebalo je raditi i druge stvari: voditi dnevnu kliniku za radnike, kontrolirati zdravlje posada brodova i aviona u karanteni, voditi brigu o rentgenskom aparatu i puno toga. Vi\u0161e i ne pamtim. <\/p>\n

Tamo san otkril da radim u Australiji za koju nikad nisam znal da postoji. Potpuno nova perspektiva Australije otvorila se otkri\u0107em tradicionalnih plemenskih starosjedilaca i njihove povijesti. Udarila me “munja” i bil san izvan sebe kad san otkril da su me u\u010dili la\u017enoj povijesti. Shvatil san da od 1788. godine, od dolaska bijelaca na kontinent traje istrebljivanje domorodaca. To\u010dnije, od vremena masakra nad Aborid\u017einima u Myall Creeku 1828. godine, \u0161to mi se otkrilo tada, pa sve do konca 30-ih godina kad su kona\u010dno pokolji prestali sjeverno od Alice Springsa. Moj se \u017eivot mo\u017ee podilit u dvi epohe: prije i poslije mog otkri\u0107a aborid\u017einske Australije. Ali to moje suo\u010denje s istinom ne mo\u017ee prenijet bogatstvo, intenzitet i bol mog iskustva. <\/p>\n

Zato san se vratil u Darwin, ali ne u bolnicu, nego u primarnu medicinu – onako kao Andrija \u0160tampar jer san mislil ne\u0161to u\u010dinit za njih posje\u0107uju\u0107i zatvore i naselja i kampove gdje su \u017eivjeli Aborid\u017eini. Na podru\u010dju Darwina ima nalazi\u0161te aluminija i mangana najve\u0107e na svitu, na malom otoku – sve crna zemlja. Molili su me da idem raditi u rudnik. Trebali su dva doktora. U rudniku su bili ljudi sa svih strana svita – oko 2000 radnika na aborid\u017einskoj zemlji. Bilo je to 1971. Re\u010deno mi je da je najbolje da idem pazit na Aborid\u017eine nekih 30 km od rudnika. I to je bilo moje novo iskustvo s Aborid\u017einima. Vlasnik je bila transnacionalna kompanija s bazom u \u0160vicarskoj. Cijepio san ih protiv malih boginja. Ti ljudi su bili kao p\u010dele. To je vrime rata u Vijetnamu. Ja san, me\u0111u ostalim, pregledavao i vojnike. Ponekad bi me poslali u bolnicu na zamjenu. Tamo su Englezi isprobavali eksplozije atomske bombe na otoku Maralinga. Na otok je i\u0161al avion dvomotorac. Nije bilo ugodno letjeti s tom ma\u0161inom. Kad sam do\u0161al u Alice Spring, jedan \u010dovik mi je pri\u010dal da je oslijepil od explozije [bombe]. Ni dan danas ne mo\u017ee\u0161 i\u0107 onamo zbog radijacije. Vojnici su u\u017eali tra\u017eit od\u0161tetu za pretrpljeno zlo. <\/p>\n

Slabo je to i\u0161lo. Jednoga dana neki \u010dovik se ugu\u0161io u moru. Poznavali su ga kao emigranta iz Jugoslavije. Utopljeni Jugoslaven bio je ustvari Hrvat. Tilo mi je poslano u Darwin. Skupljao se novac za preba\u010daj tila u Jugoslaviju. Ljudi su davali novce nekom \u010dovjeku koji da \u0107e tilo prebacit, ali je potom s tim novcem nestal pa je tilo onoga nesretnika pogrebeno [pokopano] u australsku zemlju. Ja san se naljutil. <\/p>\n

Poslije san jo\u0161 dugo godin brinul za zdravlje aborid\u017einskih delegata koji su dolazili na jug na razne konferencije, da bi predavali o slikama od kore na ANU [Australian National University], debatirali o pitanjima prava na zemlju i identitetu. S brojnim lokalnim aborid\u017einskim obiteljima san se sprijateljil. Bili su to dobri, jednostavni i \u010destiti ljudi. U aborid\u017einski starosjedila\u010dki klan Marika kao jedini stranac prihva\u0107en sam 1974. godine. <\/p>\n

Diplomu o javnom zdravstvu sa Sveu\u010dili\u0161ta u Sydneyu stekal san 1973. godine. Sve do kraja 1975. imal san preko sebe zdravlje zajednice, bil san lete\u0107i lije\u010dnik, bolni\u010dki lije\u010dnik i kasnije administrator zdravstvenih slu\u017ebi u isto\u010dnoj Arnhemskoj zemlji, uklju\u010den u probleme Aborid\u017eina i rudarskih radnika. Na kraju san otkril da me moj \u0161ef doista poslal u Sydney da postanem administrator, \u0161to je posal kojega san se apsolutno gnu\u0161al. Stoga san dal otkaz i oti\u0161al san radit na Groote Eylandt, veliki otok u zaljevu Carpentaria, gdje je bil rudnik mangana i kr\u0161\u0107anska misija. Tam san se susrel sa stra\u0161nom rijetkom genetskom bolesti za koju ostatak Australije jo\u0161 uvijek nije \u010dul, ali koja \u0107e desetkovati aborid\u017einsku zajednicu kasnije u ovom stolje\u0107u ako se ne prona\u0111e lijek ili ne uvede obveznu sterilizaciju. Bolest Machado-Joseph (“MJD”) je nasljedna bolest progresivne paralize i odumiranja mi\u0161i\u0107a, koja zavr\u0161ava dugotrajnim umiranjem i smr\u0107u.<\/p>\n

Godine 1976. san se javil na oglas o novom konceptu domova zdravlja u Australian Capital Teritory koji je raspisala Whitlamova vlada za zapo\u0161ljavanje dr\u017eavnih lije\u010dnika. Prijavil san se i preselil u Canberru. Na moje zaprepa\u0161tenje utvrdil san da je Canberra imala veliku hrvatsku zajednicu, \u010diji su socijalni radnici bile hrvatske redovnice. To je bila organizirana zajednica. Bavili su se folklorom, igrali su futboll, imali su proslave i festivale i hrvatsku crkvu. Kako mi je
materinski jezik bil hrvatski, imal san spremnu klijentelu. Ubrzo san se upoznal s pitanjem brojnih od\u0161teta na\u0161im frustriranim radnicima. Najvi\u0161e problema bio je s daktilografima uvo\u0111enjem ra\u010dunala u javni servis. Ra\u010dunala su natjerala daktilografe da pove\u0107aju brzinu tipkanja do takve razine da su doveli do bolnih ruku, a neki su pretrpjeli oblik hipnoze. Biti Hrvat tako\u0111er mi je predstavljao problem. Prije nego \u0161to san do\u0161al, mo\u017eda ste imali, recimo 50 hrvatskih slu\u010dajeva kompa [izraz compo<\/i> odnosi se na radnike na bolovanju] raspore\u0111enih na 50 lije\u010dnika u Canberri. Na\u0111em se u \u010dudu jer iznenada, postoji 50 slu\u010dajeva kompa koji su se svi opredijelili samo jednom lije\u010dniku, meni. To je bilo vrlo sumnjivo, ali situacija je takva. Ljudi nisu znali engleski, a zdravstvenih problema je bilo mnogo. Imal san po pedeset pacijenata dnevno. Mnogi su muljali da su bolesni. Nisu samo Hrvati. Svak je to \u010dini. Nije se ba\u0161 dobro kontrola provodila. Upu\u0107ival san ih na \u010dasne sestre. One su najbolje socijalne radnice. <\/p>\n

Drugi put dojde jedan \u010dovjek Armando Corvini, i ka\u017ee mi: “Je li si ti taj i taj, otkud ti je otac?” On ka\u017ee: “Mi smo svojta”. I \u0161to se dogodilo, mi od Gavrani\u0107a rod, a on Corvini. I otac i on su se susreli, i zbilja. To se zna, okoli u 1880. bila su dva brata i oti\u0161li su u Carigrad i \u0161ta se dogodilo kad su tamo stigli? Napravil je jedan od ta dva railway (kako se ka\u017ee?) \u017eeljeznicu kroz Tursku, a drugi je ostal kapetan od trgova\u010dkog brodova i uzali su po\u0107 u Italiju. Do\u0161al je Mussolini i ka\u017ee da mogu stat, ali kad promine ime. Tako su postali Corvini. Kapetan je onda i\u0161al sa brodom do Kine, ali su Japanci navalili na brod i ubili ga. Njegov sin je do\u0161al u Australiju i kad je do\u0161al u Canberru – ja ne znam ni on ne zna, ulizal je u moju ordinaciju: “\u010cuj me, you know, jesi ti iz Blata?” Tako se krug zatvoril, a Hrvata ima i pod drugim imenima. Jo\u0161 dojde k meni… Ku\u0161a se nau\u010dit hrvatski, ali ne ide mu, ka\u017ee da je te\u017eak jezik. <\/p>\n

U Canberri san razvil novi interes: prevenciju i lije\u010denje hipertenzije smanjenjem unosa soli u organizam. Glavni problem je zasigurno skrivena sol u prera\u0111enoj hrani. Godine 1978. u saobra\u010dajnoj nesre\u0107i stradal mi je otac. Ostavil mi je farmu. Kad je mat umrla, ja sam mu kazao neka do\u0111e \u017eivit s nama. Moja \u017eena je bila potpuno vesela da on do\u0111e. Ali nije htil, da \u0107e on \u017eivit sam. Kaza mi je da nije zna koliko \u017eena posla ima okolo ku\u0107e. A sada je vi\u0161e kasno da joj ne mo\u017ee kazat, bilo mu je \u017ea. Nikad nije ni promislil na drugu, nego je sam sve radil i brinul o sebi. Od tad je u\u017ea do\u0107 u Canberru da bude malo s unucima. U Canberri je vidil prave Hrvate. Iste godine prvi put smo osnovali poseban tim lije\u010dnika za Aborid\u017eine u NSW-u. Odlazim u Sydney i preuzimam upravu. Tu je novi problem, alkohol. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n

\n
\n\n\n\n
Tuga Tarle.<\/b> Zadnji put smo zavr\u0161ili razgovor kad ste spomenuli osnivanje lije\u010dni\u010dkog
tima za Aborid\u017eine u NSW-u. Kako je bilo u Sydneyu? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Bilo je te\u0161ko se borit i upravljat jer vidi\u0161 da nisi u stanju stvari popravit. Vi\u0161e san ja sam nau\u010dil nego \u0161to san drugima pomogal. Ipak, kroz tu godinu nau\u010dil san kako se boriti protiv alkoholizma. Jedan Aborid\u017ein iz Broken Hilla bil je upravitelj centra za alkohol “Alcoholic anonimus” i pozval me na njihovu skup\u0161tinu. To me preokrenulo. Shvatil san da triban lije\u010diti alkoholizam na drugi na\u010din. Naime, ve\u0107ina alkoholi\u010dara imala je dijagnozu shizofrenije pa su ih tako lije\u010dili, a ustvari su bili ovisnici o alkoholu. Bilo je i na\u0161ih ljudi dosta s tom dijagnozom. S tim \u010dovikom, Harold Hunt, pro\u0161al san mista u NSW-u i osnovali smo centre za lije\u010denje od alkohola. Vidil san kako ljudi \u017eive bez zemlje u kampovima. U\u010dili su engleski, ali su slabo nau\u010dili. Tu san prvi put \u010dul za Stolen Generation<\/i> (na Sydney University) [Pojam Stolen Generation<\/i> odnosi se na aborid\u017einsku djecu koju je australska vlast prisilno odvajala od roditelja, bilo da ih je davala na posvajanje ili ih smje\u0161tala u dje\u010dje domove]. Aborid\u017eini su tu osnovali i prvu aborid\u017einsku ordinaciju, a danas ih ima po ciloj Australiji.<\/p>\n

Onda dolazi 1980. i ja kupujem svoju prvu ku\u0107u i to u Canberri od tatine ostav\u0161tine, od te farme \u0107a mi ju je ostavil. Platim sve u gotovini. Dosta na\u0161ih Hrvata je dolazilo k meni. Sura\u0111ival san s hrvatskim \u010dasnim sestrama. To je bilo dobro. Nisan odre\u0111ival vrime za ljude. Koliko je tribalo, toliko san se njima bavil. Po\u010deli su mi dolaziti pacijenti iz Queanbeyana, jedna \u017eena iz Sydneya i jedna \u010dasna iz Ju\u017ene Afrike po\u010dele me nagovarat da do\u0111em u Queanbeyan. I tako sam preselil, kupil ku\u0107u, organiziral san ordinaciju i prvi put san u\u0161al u kredit. \u017dena iz Sydneya, koja je vodila \u017eensku sigurnu ku\u0107u pozvala me da ih lije\u010dim. Radil san to preko Medicara [australska dr\u017eavna tvrtka za pru\u017eanje zdrastvene za\u0161tite. Pandan HZZO-u u Republici Hrvatskoj]. Moja \u017eena mi je bila sekretarica. <\/p>\n

Postavil san zaista jedinstvenu ordinaciju. Glavna je inovacija bila bojanje cijele stijene konzultantske sobe bojom na plo\u010di, na kojoj san mogal nacrtat povijest pacijenta, a zatim raspravljat o problemima tipi\u010dne bolesti za odre\u0111enu dob i to pomo\u0107u kreda razli\u010ditih boja za razli\u010dite, ali povezane probleme, dok bi dite crtalo vlastitu temu bli\u017ee podu. Ubrzo san saznal da biste iz ovih di\u010djih crte\u017ea mogli puno vidit o atmosferi kod ku\u0107e. Stoga dici nikad nisan daval slatki\u0161e, nego samo boje. Bil san jedini mu\u0161ki lije\u010dnik u \u017eenskom uto\u010di\u0161tu u dr\u017eavi! \u010cekaonica je tako\u0111er bila posebno dizajnirana. Pu\u0161tali smo glazbu. Ali bilo je jedinstveno… Svi su mi to rekli. Govorili su mi da takve ordinacije nigdi nema. <\/p>\n

U periodu od 1985. do 86. radil san s jednim katoli\u010dkim sve\u0107enikom koji je i sam bil alkoholi\u010dar, ali se izlje\u010dil u grupi anonimnih alkoholi\u010dara. <\/p>\n

Udru\u017eil san se sa sve\u0107enikom engleske crkve i s njime zajedno organiziral lije\u010denje siromaha, alkoholi\u010dara, drogera\u0161a. On je napravil dom za napu\u0161tene mu\u0161karce i drugi za napu\u0161tenu dicu. Bio je to otac Michael Cockayne… Dalo bi se jo\u0161 puno toga ispri\u010dat. Puno toga se vi\u0161e i ne si\u0107am. Ali to se doga\u0111alo i doga\u0111a i danas. Ja samo znam da u meni kuca i hrvatsko srce, to znaju i moja dica<\/i> [kurziv autora]. <\/p>\n

Sad \u0107u ti kazat kako je bilo u Canberri. Po\u010detkom 90-ih bil san na \u010delu Odbora za izgradnju hrvatskog stara\u010dkog doma u Canberri. Ve\u0107 san rekal, moj otac je bil veliki Hrvat. Kad se osnovala “kvazi ambasada” u Canberri, moj otac je oti\u0161al tamo i potpisal se u knjigu, iako se ne bi nikad vratil u Hrvatsku. Oni koji su stigli u Australiju poslije Prvog svjetskog rata, ve\u0107ina njih su bili za Jugoslaviju, podupirali su komunizam, pogotovo u Drugom svjetskom ratu. Kad je pobijedil Tito, bili su stubokom za Jugoslaviju. Moj otac je jedini bil protiv Tita i Jugoslavije. Jugoslavensko dru\u0161tvo za njega nije bilo zdravo, ni tamo gdje se moja \u017eena rodila ni tamo gdje san se ja rodil [u Australiji]. Nije im ni\u0161ta viroval. Govoril je: “U Australiji ima zemlje i prilika da se napreduje, ali u Hrvatskoj nema. Dok je komunizma, tamo nema \u017eivota.” Kad je do\u0161la 1982. i kad sam prvi put razmi\u0161ljal da bi posjetil Kor\u010dulu, na samu pomisal da se tamo vratim jasno mi je dal do znanja da \u0107e me se odre\u0107i. Smatral je da san mu ja jedini uspjeh u \u017eivotu. Mati mi se nadala da \u0107u po\u0107 tamo i da \u0107u si tamo na\u0107 \u017eenu. A kad smo do\u0161li u Canberru, moja \u017eena je rekla da je Jugoslavenka. Nije volila da se zna da je Hrvatica. Mi smo se vezali za hrvatske \u010dasne sestre i dobro smo sura\u0111ivali. Nisan se mislil vratit u Hrvatsku. Bil san Australac, ali san u srcu imal ljubav za Hrvatsku. Tamo nisam vidija budu\u0107nost. Najve\u0107e iskustvo s ljudima \u0107a su dolazili u Australiju je taj proces koji sam vidija kako se ljubi stari dom i kako postane\u0161 vremenom siroma\u0161niji u tu\u0111em svitu<\/i> [kurziv autora]. To me je malo kasno u mom \u017eivotu uhvatilo – kako je va\u017eno da se uzdr\u017ei svoja kultura jer su moja dica ve\u0107 bila odrasla. Kod Australije san vidi na\u0161 zapadni stil \u017eivota i njegove vrijednosti. <\/p>\n

Kad je bio onaj veliki problem s na\u0161ima, De\u0161poja ka\u017ee i meni da se potpi\u0161em [za kvazi ambasadu u Canberri]. Nisan! Ali san do\u0161al \u0161 njime, s ocem u ambasadu. Moj otac je bil veliki Hrvat. Kazal je da ja mogu da izme\u0111u Australaca govorim da sam Australac, ali da moram znat da san, ja san Hrvat prvo, a Jugoslaven drugo, a tek onda Australac. <\/p>\n

Otac od moje \u017eene je bi za komuniste, ni im nikad rekal da su Hrvati, nego su u\u017eali re\u010d da si Jugoslaven pa si Australac. Tako je ona u svojoj ku\u0107i nau\u010dila da je “Jugoslav”. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

<\/p>\n\n\n\n
Tuga Tarle.<\/b> Za\u0161to je prilagodba u novu sredinu tako slo\u017eeni proces u kojemu pitanje identiteta igra va\u017enu ulogu i u drugoj generaciji? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> Problem je u tem procesu emigracije. Presadit biljku u novu zemlju nije lako. Nova rupa ne prima biljku. Potrebno je presadit je s malo stare zemlje oko korijena da bi se biljka primila. Isto je i s \u010dovikom. Ne mo\u017ee\u0161 mu i\u0161\u010dupat njegovu kulturu, navike, obi\u010daje, ako \u017eeli\u0161 da pre\u017eivi u novoj zemlji. Doseljenici misle da mogu \u017eivit u pro\u0161losti, a da \u0107e njihova dica u novoj sredini. To ne valja. Potrebno je pu\u0161tanje korijena u novo tlo. Neki ne puste korijen u novu zemlju pa im je du\u0161a bez hrane i vode. Ako je \u010dovik u\u010den, njemu je lak\u0161e, a radniku te\u017ee. On zaboravi da u Hrvatskoj svit napreduje, da se tamo puno toga prominilo. To ni moja mati nije razumila. Australija nije Amerika, ali nije ni Hrvatska. Triba se toj zemlji prilagodit. Na\u0161i su sanjali da bi nazad. Tili su da se Hrvatska izvu\u010de iz Jugoslavije. To je izgledalo nemogu\u0107e, ali je ipak uspilo. Dio te ideje dolazi iz pokreta slobodne Hrvatske. Ta ideja je dokazala uspjeh. Bila je pomagana novcem i pomo\u0107i izvana. Hrvati su danas u boljem stanju nego ranije jer je sad dr\u017eava tu. Vi\u0161e nema pritisaka. Ljudi su ohladili dolaskom ambasade. Ni\u0161ta posebno, ne primje\u0107uju ih. Niko se vi\u0161e ne ljuti na Hrvate. To je dobro jer su ka svi drugi emigranti, a prije su bili ka teroristi. <\/p>\n

Prvi put san do\u0161al u Hrvatsku 2000. godine. Do\u0161al bih i ranije, ali rat me je osujetil. Jednom san \u010dak kupil kartu i odustal. To je bilo 1999. \u010casne sestre su me nagovarale. Bilo mi je uvik ne\u0161to nedovr\u0161eno u srcu. Kad san napokon doputoval, bilo mi je ka da san do\u0161al ku\u0107i – ni\u0161ta tu\u0111e, ka Chatswood, u Sydney. Rodbina me prihvatila, jezik znam, ali ne i lokalne obi\u010daje – razumil san bolje one koji do\u0111u van i puno put pro\u017eivljavaju sve u sebi \u0161to su ostavili doma. Rodbina se \u0161iri i to oboga\u0107uje \u010dovika, a vidim da me je \u010dekala i zemlja. Snaga duha u obrani domovine gotovo je neograni\u010dena. <\/p>\n

Napomena: Monolog prekida Tomina supruga Dulcie koja je neo\u010dekivano u\u0161la u prostoriju, a Tom joj se obra\u0107a pitanjem: <\/p>\n

– “Tko si ti u srcu? Kako bi kazala? Govorila si da si Jugoslavenka.”<\/p>\n

Dulcie odgovara: “Ja sam more Croat than Australian… Mi nismo ni\u0161ta jer nemamo identitet!” <\/p>\n

Tom:<\/b> “Ja se osi\u0107an Australac, ali neobi\u010dni Australac. Mislin, najva\u017enije je da san sritan.”<\/p>\n

Napomena: Dulcie se ispri\u010dava na ometanju intervjua i izlazi iz prostorije.
Razgovor se nastavlja. <\/p><\/blockquote>\n

Tuga Tarle.<\/b> Kako je bilo u Canberri i Queanbeyanu 90-ih godina? <\/i><\/p>\n

Tomislav Gavrani\u0107.<\/b> To je bilo na kraju moje formalne karijere. Ja jo\u0161 uvik ne\u0161to radim, ali nemam praksu. S tim san zavr\u0161il 2014. Hrvati iz Canberre su me pozvali da u\u010dinim ne\u0161to za retired people. Na\u0161i stari tribali su imat za poslidnje dane. Ni to lako. Ve\u0107ina nije nikad nau\u010dila engleski. Dica rade, niko nema vrimena. Moralo se ne\u0161to organizirat. Na kraju san imenovan za \u0161efa Odbora osniva\u010dkog dru\u0161tva “Hrvatski stara\u010dki dom” u Canberri (1994). Ali to je posebna pri\u010da. Virujem da mi je stres zbog svega \u0161to se doga\u0111alo oko tega projekta moral oduzeti nekoliko godin \u017eivota. Bolesnin je bilo va\u017eno da si Hrvat da zna\u0161 hrvatski, da zna\u0161 hrvatsku povijest. Druga stvar, \u017ea mi je da mi dica nisu privatila Hrvatsku, ali mogu\u0107e je \u0161ta sam \u010dul da \u010detvrta ili peta generacija (u Kanadi je najbolje) da se vra\u0107aju na, na… po\u010detak, na korijene.<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table><\/div>\n

<\/div>\n
Many thanks to Mrs. Tuga Tarle, PhD, for her permission to publish this important interview<\/div>\n
for the readers of the CROWN.<\/div>\n
<\/div>\n
\n
Croats and Australia<\/a> – Jakov Sedlar<\/div>\n
<\/div>\n
Croatia – Australia<\/a><\/div>\n
<\/div>\n
<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Authors: Nenad N. Bach and Darko \u017dubrini\u0107 Tuga Tarle: Mit o povratku – Hrvatska dijaspora u Australiji Dr. Tuga Tarle je 2024. objavila vrijednu monografiju na 504 str., pod naslovom Mit o povratku – Hrvatska dijaspora u Australiji, u izdanju Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. U posljednje, tre\u0107em dijelu te knjige, objavljeno je […]<\/p>\n","protected":false},"author":30,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[24,33,37,48,56],"tags":[],"class_list":["post-1821","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-education","category-human-rights","category-in-memoriam","category-people","category-science"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1821","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/30"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1821"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1821\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1821"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1821"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/crown.salamander-studios.com\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1821"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}