White Croats in Ukraine and their archaeological site Stiljsko near the city of Lviv

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine[5]  prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima[6]  galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao “kralj Hrvatske”[7].

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica – kraj prve polovine 14. st. – određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom – LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.
Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.
Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju  gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha. 
Grad Stiljsko
Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. – 10. st. u selu STILJSKO, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).
Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto STILJSKO se spominje pored poznatih povjesnih centara Galicko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.
Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveći arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. – 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. – 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: “Zlatna Vrata”,  “Željezna Vrata”, “Bijela Cesta”, “Veža” (Kula), “Zdenac kneza”, “Himina dolina”, “Komorišče”, “Podkomorišče” i drugi.
Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa – građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.
U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.
Kultna središta Bijelih Hrvata u okolici Stiljska
U okolici grada Stiljsko nalazila su se brojna groblja te poganska svetišta: pored sela Iljiv, kultni centar u okolici Dibrova te špiljski kompleksi na sjeveru od grada Mikolajiv pored Lavova. Na temelju arheoloških istraživanja ustanovljeno je da su poganska svetišta bila namjenjena za slavensko stanovništvo od druga polovice 8. do 10. st. Specifika kultnih građevina svjedoče o njihovome dokršćanskome podrijetlu. Oni su do danas jedini poznati primjeri dokršćanskog kultnog graditeljstva među Slavenima. Možda su to svetišta boga Horsa koja spominju istočni izvori iz  9. – 10. st.?
Svetište pored sela Iljiv je smješteno na južnoj strani sela, na visokom brdu lijeve obale rijeke Ilovec. Na trokutu puluotoka koji ima u planu maleni trg veličine 30 x 40 metara i okružen je s nizinske strane dubokim rovom i nasipom, a s drugih strana strmom urvinom, očuvao se je pravokutni pijedestal 3,5 x 4,5 metara koji je nadvasivao obližnju površinu za 1,0 m. S jedne strane pijedestal se priljubio uz dugački nasip koji se je upirao suprotnim krajevima u strme stijene brda. U vrijeme prvih arheoloških istraživanja koja su bila provedena na 1987. godine bilo je ustanovljeno kultno značenje tog nalazišta.
Moguće je da s dolaskom kršćanstva na gradini-svetištu bio sagrađen utvrđeni zamak koji se je održao
do druge polovice 13. st. Ovdje su se u strmim odronima brda. koja nadvisuju rijeku Ilovec, sačuvali ostaci nekoliko špiljskih prostorija koje su bile usječene u kameni monolit. Vrlo je vjerojatno da su one bile povezane podzemnim hodnicima koji su služili svrsi u vrijeme postojanja zamka, a možda i ranije.

Pećina pogansko-kultnog hrama kod Mikolajiva.

Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.
Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.
Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira – rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također “Stolovij Kaminj” (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.
Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 – 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski   tumači ovo kao simbole svemira: “Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet.”

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 – 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok – zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.

Najbolje sačuvanim spomenicima tog tipa pripada hram koji se nalazi sjeverno od mjesta Mikolajiv na udaljenosti 1,5 km. Spomenik se sastoji od sedam prostorija koje su ravnomjerno usječene u stijenu fasadnoga dijela brda i orjentirane prema jugu. Prostorije su ravnomjerno postavljene i po obliku liče na tunele s blago zaokruženim stropom. Svaka od njih ima dužinu 27 – 30 m. Širina im je na tlu 2,9 – 3,0 m, a visina 2,8 – 2,9 m. Karakteristična je oznaka koja svjedoči o pripadnosti tih svetišta poganskoj religiji – jasna orijentacija njihovih fasada prema jugu, odnosno prema Suncu, odnosno bogu Horsu – jednom od glavnih bogova slavenskog panteona.
S učvršćenjem kršćanstva u Prikarpatju špiljska svetišta tradicionalno su bili posvećivana i potom korištena kao sakralni objekti kršćanske religije. O tome svjedoče poneke izmjene koje su otkrivene u planiranju spomenutih prostorija-tunela. U nekim od njih u bočnim zidovima bile su usječene oltarne niše. Uz obje strane oltara pohranjivali su relikvije svetaca ili pokojnih monaha.
Slavenski kompleks poganskih svetišta 8. – 10. st. sa središtem u selu Stiljsko – unikalni je spomenik hrvatsko-ukrajinske povijesti i kulture ranog Srednjeg vijeka koji još uvijek čeka svoje temeljno istraživanje i sigurno čuva pod zemljom još puno iznenađenja za arheologe, povjesničare, kulturne antropologe i stručnjake za religijsku kulturu.
Oleh HIRNYK
Bibliografija radova ukrajinskog arheologa dr. sc. Oresta KORČINSKOG objavljenih u Hrvatskoj:
1. Gradišta ljetopisnih (istočnih) Hrvata 9. – 14. stoljeća u području Gornjeg Podnjistrovlja, u: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Vol. 17, Zagreb, 2000, 113-127;
2. Hrvati u Prikarpatju, u: Poljica. Godišnjak poljičkog dekanata, Broj 25, Gata, 2000, 117-121;
3. Ljetopisni Hrvati i problem formiranja drzavnosti u Prikarpaću, u: Marulić, 2000, br. 3., 551-557.
4. Istočni Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati, Rijeka: Meveda, 2006, 31-40;
5. Gradine Istočnih Hrvata u poriječju Gornjega Dnjistra, u: Bijeli Hrvati, Rijeka: Meveda, 2006, 41-59;
6. Kultna središta Istočnih Hrvata u okolici Stiljske gradine, u:  Bijeli Hrvati, Rijeka: Meveda, 2006, 60-67;
7. Stiljski grad, u: Bijeli Hrvati, Rijeka: Meveda, 2006, 68-71.